Piše: prof. dr Zoran Kinđić
Prvi dio možete pročitati ovdje
Vujić s žaljenjem konstatuje da je dositejsko prosvetiteljstvo odnelo prevagu među učenim Srbima. To se kristalno jasno vidi u nespretnim nastojanjima nekih naših istoričara da objasne razloge Rastkovog odlaska na Svetu Goru i Savinog vraćanja u svoju zemaljsku otadžbinu. Uzdajući se isključivo u slabe plamičke svog razuma, lišeni vlastitog kakvog-takvog duhovnog iskustva, smatrajući da je svetost naprosto nekakva „psihopatološka pojava“, oni u pokušaju da „osvetle“ Savin lik projektuju misli svog sekularizovanog vremena na Sv. Savu, tvrdeći da je Rastko otišao među monahe ili voljom svog oca ili zato što nije mogao da se nada da će se kao treći sin uzdići do vladarskog tona, pa je eto želeo da stekne moć i slavu crkvenom vlašću. Po nekima od njih, Sava se ubrzo „otreznio od podvižništva i vratio političkom svetovnom životu“. Taj Savin povratak Dositejevi sledbenici pozitivno vrednuju kao osvešćujući povratak iz zanesenjačkog misticizma u realnost. Ali zašto se on, uprkos svojim političkim i diplomatskim uspesima, iznova vraća na Svetu Goru ili odlazi na hodočašća u Svetu zemlju, oni sebi začudo ne postavljaju. Da su to ozbiljno učinili, možda su mogli da naslute u čemu se sastoji prosvetiteljska uloga Sv. Save u srpskom narodu.
Pre svega, valja istaći da nije bilo nikakvog Savinog navodnog otrežnjenja i napuštanja podvižničkog života. I kada se posvećivao organizaciji crkvenog života u svom otečastvu, i kada je preduzimao diplomatske misije, propovedao u narodu, gradio crkve i manastirske bolnice, Sv. Sava nije prestajao da bude istinski podvižnik. Molitva je bila i ostala temelj njegove svekolike delatnosti. Napustivši karejsku isposnicu, on nije suštinski promenio svoj način života, jer je i u Srbiji nastavio sa tihovanjem, povlačeći se povremeno u studeničku isposnicu. Sledeći Hristov primer povremenog usamljivanja radi molitve, Sv. Sava se molitvom duhovno osnaživao za svoju prosvetiteljsku misiju. Moglo bi se reći da je molitva obeležila čitav Savin život, od samog početka do kraja. Naime, njega su roditelji u poodmaklim godinama svojim žarkim molitvama izmolili od Boga, od malih nogu poučavan je molitvi, usavršavao se čitavog života u molitvi, da bi i umro sa molitvama na usnama. On se u tolikoj meri posvetio molitvi da je ona srasla sa njim, postala nešto tako prirodno i spontano poput disanja. Usavršivši se u umnosrdačnoj molitvi, ostvario je ideal neprestane molitve, te postao sasud Duha Svetog, iz kojeg se izlivaju blagodatni darovi na okolinu. Nema nikakve sumnje da bez podrške Duha Svetog ne bi uspeo u svom poduhvatu da prosveti srpske zemlje i srpski narod duhovno pripremi za buduće istorijske izazove.
Sv. Sava je u dva navrata napuštao Svetu Goru da bi pomogao svojoj zemaljskoj otadžbini, ali nikada nije zaboravljao svoju duhovnu otadžbinu. Ne treba zaboraviti da je njegova duhovna otadžbina bila i ostala Sveta Gora, da joj se on vraćao kad god su to prilike dopuštale. Uprkos tome što se činilo da je politički celishodnije prikloniti se Zapadu (za čim kao propuštenom šansom već dva veka žale sledbenici zapadne prosvećenosti, i za čim i danas lakomisleno streme), budući da su Latini zavladali Konstantinopoljom i samom Svetom Gorom, a vaseljenski patrijarh se povukao u Nikeju, Sv. Sava se kao svetogorski monah nepokolebljivo držao pravoslavlja, provideći duhovnim očima da istinska svetlost dolazi sa Istoka. Doduše, bio je svestan neophodnosti da se u političkom pogledu balansira između Istoka i Zapada, da se usvajaju zapadne civilizacijske tekovine, ali budući da je duhovnost temelj jednog naroda a ne ekonomija, kultura ili vojna moć, insistirao je na vernosti pravoslavlju.
Dok se Dositej, zainteresovan, poput svojih zapadnoevropskih uzora, prevashodno za carstvo zemaljsko, vratio sa svojih putešestvija po Zapadu među svoje sunarodnike da bi im doneo spoljašnju svetlost zapadne civilizacije, Sv. Sava, usredsređen na carstvo nebesko, Srbima donosi netvarnu svetlost „iz prave domovine svoje, iz večne, čudesne, zemlje svetosti i zaveta novog sklopljenog sa Bogom“. On sa žaljenjem napušta pustinju, u kojoj je kao isihasta bio u najprisnijem mogućem odnosu sa Bogom , podstaknut kako ljubavlju prema rodu tako i poslušnošću prema Bogu, da bi svojim sunarodnicima ukazao na pravi put spasenja, da bi ih sačuvao od pogubnog dejstva bogumilske i latinske jeresi. Svetlost koju najveći srpski prosvetitelj donosi u svoju otadžbinu je zapravo blagodatna svetlost Duha Svetog, svetlost kojom on iznutra zrači. Prohodeći srpske zemlje uzduž i popreko, propovedajući i poučavajući, a kad je potrebno i čudotvoreći, Sv. Sava osvetljava i osvećuje sve oko sebe. Ta svetlost kojom Sv. Sava prosvećuje zapravo je istinski temelj srpske kulture, ma koliko mi to ponekad, zavedeni lažnim sjajem materijalističkog Zapada, zaboravljali. Da nije bilo Sv. Save, njegovog duhovnog vođstva i primera, ne bismo danas mogli da se dičimo svetorodnom lozom Nemanjića, jedinstvenom u svetskim razmerama. Naime, zahvaljujući upravo duhovnom podsticaju Sv. Save, njegovi roditelji Nemanja i Ana su se zamonašili, postavši Simeon i Anastasija, baš kao i brat Stefan na samrti, sinovac Predislav – budući patrijarh srpski Sava II, i toliki drugi. Ne samo što je Sv. Sava postao duhovni otac svom biološkom ocu Nemanji nego je on kao prvi arhiepiskop autokefalne Srpske crkve postao duhovni otac svim pravoslavnim Srbima. Savino prosvetiteljstvo podrazumeva opredeljenje za Carstvo nebesko, a ono je zahvaljujući krvlju posvedočenoj vidovdanskoj etici neraskidivo utkano u srpsko biće. Nema sumnje da je Sv. knez Lazar nastavljač upravo Savinog duhovnog puta, da je srpski narod, uprkos turskog i latinskog pritiska, zahvaljujući svetosavskom temelju, uspeo u teškim godinama ropstva da sačuva svoj duhovni i nacionalni identitet.
Uprkos velike, samožrtvene ljubavi prema svom narodu, za Sv. Savu bi se ipak pre moglo reći da je svepravoslavni svetitelj nego nacionalista. On se doduše u svet vratio pre svega zbog svoje zemaljske otadžbine, da bi svoj nebeski mir preneo na bližnje, kako na svoju braću tako i na svoje pleme. Kao što je poznato, neposredan povod za njegovo napuštanje svetogorskog „raja“ bila je misija izmirenja zavađene braće. Nakon što je tu misiju uspešno obavio, Sava je nameravao da se vrati na Svetu Goru i nastavi sa svojim uobičajenim isihastičkim načinom životom. Međutim, dirnut moljenjima brata Stefana i srpske vlastele da im pomogne u oporavku i osnaživanju države, Sava je odustao od prvobitne namere. Naime, tadašnje ekonomske, socijalne, pa i političke prilike u srpskim zemljama bile su prilično teške, posledice građanskog rata isuviše vidljive, da bi Sava, osetljiv za stradanja bližnjih, mogao tek tako da se „sebično“ vrati u svoju karejsku isposnicu. Srbijom je i dalje harala glad izazvana ratnim pustošenjem, potencijalni neprijatelji su vrebali, otečastvo je vapilo za svekolikom pomoći, osobito duhovnom. Suočivši se s jedne strane sa ostacima paganskog duha, sa nedovoljnom ocrkvljenošću srpskog naroda, s druge sa pretećim hrišćanskim jeresima, on se odvažuje na ravnoapostoslku misiju prosvećivanje i opravoslavljivanje Srba. Zahvaljujući njegovoj neumornoj delatnosti, širom srpskih zemalja podižu se crkve, a gde za to još uvek nije bilo uslova uzdižu se veliki drveni krstovi. Savina duhovna i moralna pouka ne ograničava se samo na više društvene slojeve nego se širi i među običan narod. On je poput apostola propovedao hrišćansko učenje ne tek pukim rečima ljudske mudrosti, već pre svega prosvećujućim zračenjem vlastitog bića, ličnim primerom, te je njegova misija vršena „u pokazivanju Duha i sile“ (1. Kor. 2, 4). Kada je to bilo neophodno, radi izbavljenja otečastva od preteće ratne opasnosti, odvažno je odlazio u diplomatske misije, koje je zahvaljujući svojoj svetosti uspešno obavljao. S pravom se može reći da je njegova unutrašnja svetlost razgonila mrak. Pred snagom njegove molitve zlo bi se ili transformisalo ili povlačilo, a nekad bi, kao u slučaju Streza, usled svoje tvrdokornosti Božijom voljom naprosto bilo uništeno. Da bi obezbedio što povoljnije uslove za produžetak prosvetiteljskog procesa, koji je sam započeo a zatim preneo na svoje sledbenike, Sv. Sava je, kada su se za to stekle povoljne istorijske okolnosti, uspeo u svom nastojanju da stvori nezavisnu srpsku pomesnu crkve, koja će biti snažan duhovni oslonac srpske državnosti. On je znao da će se pravoslavlje jače ukoreniti u narodu ukoliko sveštenstvo bude poticalo iz istog tog naroda, kao i da je simfonija izeđu državne i crkvene vlasti moguća samo ukoliko nosioci obe ove vlasti pripadaju istom narodu. No iako je prevashodno bio usredsređen na pomoć svom otečastvu, kad god je bio u prilici, Sv. Sava je činio dobro i drugim narodima, kao što to uostalom pokazuje primer njegovog truda oko ponovnog uspostavljanja bugarske patrijaršije. Poznato je da su veliko poštovanje prema Sv. Savi, pored pravoslavnih naroda, gajili i inoverni, o čemu svedoči podatak da su ne samo rimokatolici iz Dalmacije nego i Jevreji i muslimani, tokom srpskog robovanja pod Turcima, u velikom broju pohodili Mileševu, moleći sveca za pomoć i obilno darivajući manastir. Oni to svakako ne bi činili da se nisu i sami uverili u snagu njegovog molitvenog zastupanja pred Bogom.
Sve ono što je rečeno verovatno je, čak i nama koji smo vaspitani u duhu modernog prosvetiteljstva, dovoljno da stvorimo makar približnu predstavu o svetiteljskom, a samim tim i o prosvetiteljskom liku Sv. Save. No da bismo tu predstavu osnažili, da bismo shvatili u kojoj meri je on naš potencijalni duhovni svetionik i orijentir, koliko mu dugujemo i kakva je naša odgovornost prema njemu, nije na odmet obratiti pažnju na mudre reči Sv. Nikolaja Srpskog. Na pitanje ko je zapravo bio Sv. Sava, srpski Zlatousta odgovara: „Najlepši uzor života srpskom narodu, vatreni branilac srpskog naroda pred drugim narodima, ali i tužilac srpskog naroda pred Bogom.“ Samim tim što je toliko truda uložio u prosvećivanje srpskog naroda, što „nas je duhovno preporodio, s pravom se može tužiti na nas“. Zbog čega? Zbog toga što je vremenom oslabila duhovnost i moralnost među Srbima, što su se neki Srbi u nevolji odrekli svoje vere i vremenom čak postali dušmani sopstvenog naroda, a drugi u miru odrekli svake vere i „lako poklonili idolima evropskim“.
Svojim životom Sv. Sava je svima nama osvetlio put kojim treba da idemo. Umesto da rasipamo snage na suvišne i nevažne brige, koje nas zapravo odvode od našeg istinskog naznačenja i zavode na stranputice, valjalo bi, poput Sv. Save brinuti sledeće četiri brige, i to ovim redom: za spasenje svoje duše, za spasenje svoje porodice, za spasenje svog naroda, za spasenje svih pravoslavnih naroda i čitavog čovečanstva. Kao što s pravom ističe Sv. Nikolaj Srpski, redosled navedenih briga je prirodan i logičan. Ukoliko obratimo pažnju na život našeg najvećeg svetitelja i prosvetitelja, uočićemo da se sve ove brige tokom čovekovog života postepeno „razvijaju u koncentričnim krugovima. A u centru je Hristos Spasitelj. Jer bez Hrista Spasitelja niko ne može ni govoriti o spasenju, bilo svom bilo čijem. Niti pak neko može bez štete preskočiti jedan krug brige pa preći na drugi“. Za razliku od većine ljudi koji se brinu tek za poneku od ovih briga, Sv. Sava je u starosti na svojim plećima „nosio jednovremeno sve četiri brige“, i time nam pružio obrazac istinskog življenja. Stoga umesto da lutamo bespućem zapadnog prosvetiteljstva, na nama je da sledimo duhovnu svetlost našeg najvećeg prosvetitelja.
Da ipak ne bi bilo nesporazuma, da nas ne bi nepravedno optuživali za mračnjaštvo i regresiju, valja istaći da natprirodna, duhovna svetlost nije neprijateljski usmerena prema naučnom duhu, odnosno prema prirodnom svetlu ljudskog razuma. Naprotiv, kao što svedoči praksa srednjovekovog prosvetiteljstva, nauka i tehnika su itekako negovani u manastirima. Štaviše, tada su upravo manastiri bili žarišta prosvete. U tim duhovnim centrima se razvijalo pronalazaštvo, u njima su se uspešno obavljale čak i veoma složene medicinske operacije. Da svetosavsko prosvetiteljstvo nije protiv nauke pokazuje i Pupinov primer. Ovaj naš veliki naučnik, sećajući se svog detinjstva, tvrdi da su mu, zahvaljujući podršci Sv. Save, omogućeni preduslovi za buduću naučnu karijeru.
Petar D. Šerović: Istorija i tradicija o Sv. Savi u Boki kotorskoj
Opredeljivanje za prosvetiteljstvo Sv. Save, dakle, ne znači odbacivanje nauke i zalaganje za iracionalistički pristup stvarnosti, već samo poštovanje hijerarhijskog poretka. Budući da je ljudski razum deformisan prvorodnim grehom, njegova prirodna svetlost nije u stanju da rasvetli tajnu postojanja i pruži nam odgovor na fundamentalna životna pitanja. Samim tim što je nadumna sfera iznad umne sfere, a natprirodna svetlost superiorna u odnosu na prirodnu, temelj prosvete mora biti duhovnost a ne puko naučno znanje. Ipak, to ne znači nipodaštavanje, a pogotovo ne odbacivanje razuma, već samo osporavanje njegove pretenzije da prosuđuje ono za šta nije sposoban. Naime, ukoliko želimo siguran i pouzdan temelj za moralno, naučno i kulturno zdanje jednog naroda, temelj mora biti, kao što je to dobro znao Sv. Sava, duhovan a ne intelektualan. Ukoliko bismo pošli od pogrešne antropocentrističke postavke da je prirodno svetlo ljudskog razuma dovoljno za naš život, ukoliko bismo postali slepi za natprirodnu blagodatnu svetlost, lišili bismo se ne samo duhovne već i u velikoj meri i moralne dimenzije našeg postojanja.
Kao što je na to uvek iznova podsećao Sv. Justin Ćelijski, pred svima nama je izbor da li ćemo se opredeliti za svetosavsko ili moderno prosvetiteljstvo, za Bogočoveka ili čoveka, za teohumanizam ili humanizam, za Hrista ili protiv njega. Sveti Sava nam je kao istinski prosvetitelj pokazao i osvetlio spasonosni, hristonosni put. Uprkos tami koji se sve više širi, uprkos prelešćujuće svetlosti modernog prosvetiteljstva, brojnim zamkama koja nas mame na stranputice, postojana netvarna božanska svetlost dovoljno je jaka i pozdana za sve one u čijoj duši još uvek nije zgasla makar iskra unutrašnje svetlosti. Budući da duhovni orijentiri postoje, od nas zavisi hoćemo li slediti put koji nam je utro Sv. Sava, hoćemo li, sledeći svetosavsko prosvetiteljstvo, iznutra postajati svetliji, ili ćemo se prepustiti inerciji moderne prosvećenosti i neprimetno utopiti u tami.
Rad je objavljen u „Crkvene studije 16/1„, 2019. Niš
Izvor: Život Crkve
