U grčkoj mitologiji postoji mit o Zlatnom dobu, o vremenu kada je cijelo čovječanstvo živjelo u blagostanju i sreći, lišeno živtonih nedaća. Izgleda da će nikšićka fabrika čelika dobiti sličan mitski status, da će poći u registar mitskih uspomena, u zone sjećanja na vrijeme kada se u ovom gradu proizvodnjom čelika stvaralo suvo zlato. Da, bilo je u Željezari nikšićkoj neke alhemije.
Mnogo puta sam govorio prijateljima da bi nikšićku fabriku željeza valjalo jednom za svagda zatvoriti. Njenu ogromnu infrastrukturu i postrojenja, koja nijesu istopili razni „spasioci” pretvoriti u muzej teške industrije. Dati joj, tako, zasluženi institucionalni život. U toj fabrici radio je i moj pokojni otac, kao i skoro svi očevi iz naselja u kome živim. Zapravo, u svojim najboljim danima Željezara je upošljavala preko sedam hiljada radnika. Za grad veličine Nikšića to znači da ne postoji niko čiji član porodice nije u toj fabrici radio, zahvaljujući njoj podizao porodicu. Otuda je u Nikšiću toliko jaka sentimentalnost, otuda tako živo sjećanje na godine i decenije proizvodnje čelika, koji je sijao bolje od zlata.
Tako, jer od svog osnivanja ova fabrika je izgradila i dodijelila svojim radnicima 3 114 stanova, kao što je dodijelila 2 861 kredit za stambene namjene. Iz njenih fondova finansirana je izgradanja brojinih turističkih obejkata po čitavoj Crnoj Gori. Sami radnici Željezare osnivali su razne kulturno-zabavne i sportske organizacije: KUD Čelik, Biblioteku sa preko 10 000 knjiga, Književni klub „Mirko Banjević“, Likovnu galeriju, atletski, fudbalski, kuglaški, odbojkaški, rukometni, stonoteniserski, kajakaško-veslački, najzad, i šahovski klub koji je ugostio čak i svjetske velemajstore, kakav je bio Anatolij Karpov.
Malo sam rekao. Željezara je imala misiju da izgradi bar polovinu Crne Gore. Ona je to uspjela, ali nije i neće preživjeti me(n)talne glodače iz minule tri decenije, koji su je sveli samo na skelet.
Saosjećam posebno i sa ovo malo njenih današnjih radnika, koji proživljavaju muke svoji prethodnika, kolega koji su, poput njih, živjeli od privremenih rješenja, obećanja političara, biznismena, investitora… Možda je, dakle, vrijeme da se spasi makar jedan pogon ne samo zbog tih radnika, već zbog njihove spremnosti da uopšte rade u toj fabrici, a sve drugo, kako rekoh, pretvoriti u Muzej teške industrije. Ima evropskih fondova za tako kreativne projekte, pa Vlada ne mora da otključava budžet. Neka pripomogne, tehnički, administrativno.
Milorad Durutović
