Истакнути црногорски и помало регионални колумниста Андреј Николидис сасвим очекивано (штета што се не може рећи и оправдано) један је од овогодишњих добитника Тринаестојулске награде.

Иронијом стварности вијест о одлуци жираната (ако се тако могу назвати чланови жирија) сазнао сам од Љуба Филиповића, који је то одмах „т(в)итовао”, једва контролишући свој адреналински шок изазван задовољством што се доказало да је демократија у Црној Гори, ипак, могућа.

Међутим, подстакнут Љубовим „т(в)итовањем”, остајем у дилеми коме онда прије упутити честитке: Андреју или Скупштини? Или стварно има нека тајна веза на релацији Андреј – Жири – Скупштина?
Како год било. Сада имам довољно разлога да досадну и стилски анемичну колумнистику Андреја Николаидиса оставим по страни, па да се латим његових књига.
Ко зна!? Можда у Никовом књижевном опусу мржња према Србима и гађење на попове није једина тема. Жири није тек тако указао поштовање према Николидису. Ипак су то озбиљни људи. Они не читају колумне.
Мада, за нас мање учене ево један избор из бљувотина Андреја Николидиса:
- Православље у Црној Гори смрди као кужна лешина, све до неба. Паства је, као свуда, злочиначка – али прави зликовци су попови.
- Dobrostivi grad Herceg Novi zaobilazim kao Đavola. Ne samo što mi se taj grad i njegovi stanovnici gade nego zato što sam svojevremeno dobio formalnu zabranu ulaska u taj Raj na zemlji. Što se tiče Bosanaca, onih čijim je parama nakon zemljotresa 1979. godine ponovo izgrađena ta balega od grada, preporučujem da ga i sami u širokom luku zaobiđu“.
- Saznajemo, takođe, da se u kotorskoj ludnici njeguje praksa da se ljudi koji su dokazano opasni po okolinu otpuštaju iz bolnice čim im se stanje malo poboljša. Šta to znači: Ako je neko lud toliko da bi pobio 10 ljudi, liječe ga. Ako bi drugi ludak ubio samo pet ljudi, otpuštaju ga. A ako bi hladnokrvno pobio milion ljudi, onda ga iz Crne Gore šalju da bude predsjednik Srbije ili vođa bosanskih Srba?!“
- Nema ničeg uzvišenog u siromaštvu. Ono, siromaštvo, neudobno je. Ono je teško. Ono vas tjera na socijalizaciju. A trpjeti ljude je, kao što je opštepoznato, još teže nego trpjeti siromaštvo. Čovjek može gladovati i sam. Gladovanje u grupi ima smisla jedino ako kanite pojesti nekoga iz te grupe pa tako gladovanje prekinuti.
- Siromaštvo vas neprekidno gura ka prirodi – a to je najužasnija stvar koju čovjeku možete uraditi. U siromaštvu se, kao i u prirodi, sve svodi na jedno: na opstanak.
- Siromaštvo vas tjera da djelujete. Ono je neprijatelj kontemplacije, za koju, kada si siromah, prosto nemaš kad, jer tvoja potraga nije ona za dobrom idejom, nego ona za dobrim kontejnerom u kojem ćeš pronaći obrok. Siromaštvo je neprijatelj ljudskog dostojanstva. Nije istina da je siromaštvo kolijevka vrline. Nedostatak bilo kakve vrline je hronično stanje siromaštva. U kojemu nema čak ni solidarnosti – ona je buržujska izmišljotina, baš kao što je galantno dobrotvorstvo izmišljotina plemićâ.
- Sobrino, veliki južnoamerički teolog, tvrdi kako izvan sirotinje nema spasenja. Kad ti katolički popovi hvale siromaštvo – pa može li ljepše od toga? Gotovo jednako lijepo je kad ti ruski i srpski popovi stanu ružiti nacionalizam, koji je njihova jedina religija. Doživotno si obezbijeđen unutar najmoćnije organizacije na svijetu, dok ne umreš imaćeš sve što ti treba, sve, pa i dječake, a ljudima koji se bore za svaki zalogaj sereš o tome kako su srećnici jer su siroti – jer samo će oni biti spašeni. Tako, dakle, izgleda biti duhovan…
- Sve te dirljive pohvale siromaštvu nisu drugo nego poverty porn – moguće i najkvarnija forma pornografije siromaštva.
- Za siromašne nikoga nije briga. Niko ne voli sirotinju – a najmanje je voli Bog.
Милован Урван
