Tokom tri prethodne godine, reklo bi se da se od avgusta 2020. do danas nije stabilizovala ni jedna vlast. Promijenjene su dvije vlade, a treća je na pomolu. Kao da ne postoji jasna orijentacija politike koja je zamijenila Đukanovića. Nekoliko političkih karata je izmiješano…
Ali pored i poslije svega toga, usred svih tih grnih mješavina, može se prepoznati jasna konstanta. Ona se zove – Zdravko Krivokapić. Čovjek koji se stavio na čelo narodnog pokreta onda kada narod nije vjerovao dotadašnjim liderima opozicije. I koji je, samim tim, izvojevao istorijsku pobjedu. Cijeloj onoj litijskoj energiji trebala je i simbolički i tehnički (administrativno) jasna personalizacija. I desila se – kroz Zdravka.
Dalje, Zdravkova politički slaba Vlada, koja, reklo bi se, nije daleko dobacila, ipak je izrodila neke principe koji, do danas, pokazuju odlučujuću vitalnost. Jedan je – „sada i odmah“ pomoći narodu. Drugi je – imati pozitivan odnos prema Crkvi i tradiciji. Treći – odnositi se bezinteresno prema političkoj moći koja te je dopala.
Tim principima su građani ukazivali progresivno povjerenje kroz lokalne izbore tokom 2021. i 2022., a potom evo i na ovim predsjedničkim izborima.
Ono što je na početku oličavao Zdravko Krivokapić, sada je izraženo u ličnostima Jakova Milatovića i Milojka Spajića, lidera Evrope sad. To su politički faktori trećeg puta. Oni koji ne predstavljaju ni DPS oligarhiju, ni višedecenijsku gubitničku opoziciju. U tom smislu, moglo bi se reći, da od avgusta 2020. Crnom Gorom ipak vlada Zdravkova vlada(vina). Neprekidno, napredno i perspektivno.
Milija Todorović
