Uprkos ili upravo zbog loših vijesti koje nas stalno opsjedaju iz masovnih medija, praznik Blagovijesti nas iznova, tiho i blago podsjeća da imamo razloga za nadu. Nada je zasnovana na Božijem obeću spasenja, zasnovana je na Božijoj Riječi koja nam je zadata tako što nam je data Hristovim ovaploćenjem, dakle događajem koji je blagoviješten najvećim i najvažnijim obavještenjem koje je čovjek ikad primio
Kao vijest o ovaploćenju Riječi Božije radi čovjekovog spasenja i oboženja, Blagovijesti su najveća vijest u ljudskoj istoriji. To nas navodi na razmišljanje o prijemu Blage vijesti u svijetu u kome živimo, u trenutku kada u savremenim masovnim medijima apsolutnu dominaciju imaju loše vijesti. Činjenica da danas primamo samo loše vijesti iz zemlje i svijeta ne bi bilo samo jedno rutinsko, gotovo samorazumljivo zapažanje kada ne bismo znali da se masovni mediji nalaze na trećem mjestu, odmah iza rada i sna, u pogledu vremena koje im svakodnevno posvećujemo. Taj podatak govori o našoj motivisanosti da čitamo i slušamo vijesti – kao svakodnevnom religijskom ritualu svoje vrste, kako je Hegel vidio čitanje novina –, ali taj frapantni podatak govori posredno i o uticaju koje loše vijesti mogu imati na nas.
S obzirom na kvantum vremena koji provodimo informišući se i s obzirom na dominaciju negativnih vijesti u sredstvima masovnog informisanja, mi ne ostajemo ravnodušni prijemnici informacija. Dugotrajno konzumiranje loših vijesti utiče na naše trenutno raspoloženje i svakodnevni život, ali i na formiranje nekog relativno postojanog pogleda na svijet i budućnost obojenog afektima straha, tjeskobe, uznemirenosti, beznadežnosti, očajanja i apatije.
Ti afekti definišu jedno egzistencijalno stanje nemoći pred stvarnošću koju ne možemo da kontrolišemo i na koju ne možemo da utičemu. Osjećaj nemoći i bespomoćnosti, kao i gubitak samopouzdanja, glavni su efekti dugotrajnog konzumiranja loših vijeti, i gotovo da možemo da govorimo o intoksikaciji lošim vijestima. Lijek za oporavak od te zatrovanosti lošim vijestima nije ravnodušnost, jer ona vodi u emocionalnu otupjelost pred kojom zlo i nasilje mogu da se nesmetano razmašu.
I pored svega, mi ne možemo da se odupremo navici ili želji da i dalje pratimo šta se događa u našem okruženju i svijetu. Prije svega zato što je čovjek živo biće koje je otvoreno prema svijetu– što znači i prema budućnosti – i što je u stalnom traganju za dobrom. Zato se stalno nalazimo u traganju za pozitivnim vijestima koje će nam uliti hrabrost, nadu i samopouzdanje.
Uprkos ili upravo zbog loših vijesti koje nas stalno opsjedaju iz masovnih medija, praznik Blagovijesti nas iznova, tiho i blago podsjeća da imamo razloga za nadu. Nada je zasnovana na Božijem obeću spasenja, zasnovana je na Božijoj Riječi koja nam je zadata tako što nam je data Hristovim ovaploćenjem, dakle događajem koji je blagoviješten najvećim i najvažnijim obavještenjem koje je čovjek ikad primio. To blagovještenje je istinski primljeno samo onda kada je vlastitim životom posvjedočeno, kada se blagovještenje primilo cijelim bićem. Tada Blagovijest (evangelismos) prelazi u „evangelističnost“, kako će reći savremeni teolog Serafim Rouz, kao način postojanja, stalnog samorazumijevanja i mijenjanja sebe i svijeta u duhu Blage vijesti. Utoliko se može reći da su pravoslavni hrišćani dobro obaviješteni.
Dr Dušan Krcunović
Izvor: Mitropolija
