Povodom odlaska britanskog glumca Džona Čalisa, popularnog Bojsija iz kultne serije “Mućke”, Dejvid Džejson koji je u istoj seriji igrao Del Boja, rekao je da mu je teško da razmišlja o svijetu bez njega. „Gardijan” je prenio da je Džejson Čalisa opisao kao džentlmena u pravom smislu te riječi i da je dodao:
„Bojsi je lik koji su obožavaoci ove serije toliko voljeli da sam zadovoljan što sam bio svjedok tog izliva ljubavi na nedavnoj, 40. godišnjici prve epizode ‘Mućki’ koja je snimljena 1981“.
I glumica Sju Holdernes, koja je u „Mućkama”, kao i u seriji „Zelena trava”, igrala Bojsijevu suprug Marlin, odala je počast voljenom prijatelju i konstatovala: „Marlin bez Bojsija ‒ to je nezamislivo”.
Mada je igrao u više od 70 serija, u sedam filmova i ostvario značajne uloge u londonskim i njujorškim pozorištima, karijeru Džona Čalisa je obilježila uloga podrugljivog i beskrupuloznog prodavca polovnih automobila Bojsija u „Mućkama”. Treba podsjetiti da je ova britanska serija, autora Džona Salivana, kojeg je sam Čalis opisao kao čovjeka iz radničke klase koji je mrzio snobove, pojednako hvaljena i od kritike i od publike, da je osvojila brojne nagrade, uključujući i priznanje Britanske akademije, a da je 2004. godine u Bi-Bi-Sijevom istraživanju proglašena najboljim britanskim sitkomom.
I sam Čalis je u jednom ranijem intervjuju za „Gardijan” potvrdio da je uloga u seriji „Mućke” najsrećnija stvar koja mu se dogodila u karijeri. Tom prilikom je pohvalio Dejvida Džejsona i Nikolasa Lindhersa koji u seriji igraju Del Boja i Rodnija i rekao da je hemija između njih stavila ovaj dvojac na isti nivo na kome su nekad bili Sten Lorel i Oliver Hardi (poznati kao Stanlio i Olio). Govoreći o „Mućkama”, dodao je da je prvobitno bio rezervisan prema toj seriji, ali da je ona odmah katapultirala cijelu glumačku ekipu u nevjerovatnu popularnost.
„To je bilo prvi put da su mnoge od nas, koje su do tada na ulici zaustavljali samo policajci, počeli da zaustavljaju televizijski gledaoci koji su nam govorili kako uživaju u seriji i čak citirali naše riječi”, rekao je Čalis.
Mnogim Englezima nije jasno zašto je serija „Mućke” toliko popularna u Srbiji. I za Džona Čalisa je to bilo otkriće, pa je snimio dokumentarni film „Bojsi u Beogradu”. Pričao je da je, kad su mu rekli da žele da ga intervjuišu neki novinari iz Srbije, mislio da ga zavitlavaju. Čak i kad je zvanično pozvan u Beograd da bude gost u jednoj emisiji, opet je mislio da ga zavitlavaju. A kad je došao, uvjerio se da su ovdje „Mućke” zaista popularne i postao prijatelj Srbije. U Beogradu je prvi put bio 2013, a sljedeće, za vrijeme velikih poplava u Srbiji, pozvao je svoje sunarodnike u Britaniji da pomognu. U januaru 2020. ponovo je bio u našem gradu zbog snimanja pomenutog dokumentarca. Od tada ga i Srbija svojata pa mu je predloženo da dobije naše državljanstvo (počasno), što je prihvatio, ali ga nije i dočekao, i poručivao je da jedva čeka da prođe pandemija i da ponovo dođe u našu zemlju.
Čalis je, dakle, bio voljen u Srbiji i prije nego što je ovde kročio i počeo sa simpatijama da piše o Srbima na svom Tviter nalogu. Njega su ovdje voljeli i prije nego što je postojao Tviter. Ako pretpostavimo da su Del Boj i Rodni bili najomiljeniji likovi iz „Mućki”, a poslije njih deka Troter (Lenard Pirs), odnosno stric Albert (Baster Merifild), Bojsi je sigurno bio već na četvrtom mjestu. U posljednje vrijeme se vjerovatno kod mnogih onih koji sve mjere time ko koliko voli Srbiju popeo i na prvo mjesto, pa je poslije vijesti o njegovoj smrti Goran Vesić, zamjenik gradonačeknika Beograda, najavio da će Čalis za tri godine dobiti i ulicu u Beogradu. Ako stavimo sve na stranu i mjerimo samo ono što je svojim radom pružio, za onoliki smijeh koji je podario ljudima, i ulicu je zaslužio, pa čak i u Beogradu, uz uslov da se ne zaborave i oni ovdašnji koji su zadužili našu kulturu, a ulicu nikada dobili nisu.
Šta bi Čalis na ovo rekao možemo samo da nagađamo, ali sasvim sigurno znamo da bi se Bojsi nasmijao onim karakterističnim „mitraljeskim smijehom” za koji je više puta ispričao da je nastao kao imitacija smijeha koji je slučajno čuo u kafani.
Gordana Popović
Izvor: „Politika“
