BiH definitivno postaje klasični primjer paradoks države, a takvom je prave kako inostrane diplomate, koje se navodno zalažu za vladavinu prava i demokratiju, tako i pojedini domaći političari koji bi najradije na lomači spalili dokument koji je donio mir – Dejtonski sporazum.
Krenimo redom. Kako je moguće da Kristijan Šmit ne može prihvatiti činjenicu da ne može glumiti visokog predstavnika, te da je ta fotelja nakon odlaska Valentina Incka, a zbog nesprovođenja adekvatne procedure, ostala upražnjena? Kako ne može shvatiti da je njegovim dolaskom, uzurpiranjem pomenute fotelje i nelegalnim, antidejtonskim pokušajima da Srpskoj, kao entitetu, otme njenu imovinu, glavni krivac i generator političke krize u BiH?
Kako je moguće da američki ambasador Majkl Marfi uzme sebi za pravo da krši neke od osnovnih međunarodnih konvencija o ponašanju diplomata? Gazeći po njima on se stavio u ulogu i zakonodavca, ali i ustavotvorca u BiH. Nedavno je uzeo sebi za pravo da bude i tumač istorije proglašavajući Povelju Kulina bana bosanskom. Kako je izgleda svestran, multipraktik, stavio se i u poziciju glavnog i ekskluzivnog savjetnika Vlade FBiH, sugerišući joj kako bi trebalo da sva javna preduzeća budu privatizovana. Ako se kojim slučajem pojavi i neka američka kompanija, to bi vjerovatno bilo slučajno. Možda zbog toga on i Šmit toliko insistiraju na državnoj imovini, kako bi jednog dana vrijedni prirodni resursi, a uz malu pomoć onih koji su to spremni žrtvovati zarad nekakve građanske države, bili stavljeni na doboš. Kao u vrijeme Austrougarske! Benjamin Kalaj je tada imao zadatak stvaranja bosanske nacije. Danas su sve oči uprte u Šmita i Berlin, koji nikada nije krio da ne želi jak srpski faktor na Balkanu. Uostalom, zbog toga je podstaknuto prvo razbijanje Jugoslavije, a onda i otimanje Kosova.
U ovom pravljenju paradoks države pomažu im i domaći političari poput Denisa Bećirovića i Željka Komšića. Tu je i ministar odbrane Zukan Helez. Sve trojica priželjkuju međunarodni intervecionizam. Smatraju da bi uz pomoć njega mogli doći do građanske države, ali u kojoj bi živjeli građani Bosanci. Pomenuti Helez je u posljednje vrijeme najaktivniji na tom planu, smatrajući da bi ulaskom BiH u NATO to moglo biti i ostvareno. Zato je on na sebe “preuzeo” i vođenje spoljne politike, otvoreno degradirajući nadležnosti Predsjedništva BiH. I onda svi oni uglas, orkestrirano, govore kako Srpska, koja se protivi svemu tome, navodno krši Dejtonski sporazum. I to je možda i najveći paradoks. Oni koji sve otvorenije gaze po njemu za opstrukciju krive stranu koja se zalaže za njegovu dosljednu primjenu. I to je jedan scenario koji se može vidjeti ne samo u BiH već i na Kosovu kada je u pitanju Briselski sporazum. Pa ko je onda lud, a ko normalan?
Izvor: glassrpske.com
