Piše: Mirko Dautović
U noći pre završetka ovog članka su stigle nove slike iz Gaze. Usled izraelskog bombardovanja bolnice „Mučenici al-Akse“, izbio je požar u kojem su živi izgoreli pacijenti prikačeni na infuziju. Snimci pokazuju ljudske figure u krevetima kako se još pokreću dok ih neugasiva vatra proždire i sjedinjuje sa bolnicom, i celom Gazom, u pepeo.
Izraelu se ne mogu osporiti vojni uspesi poput tog sinoćnjeg. Zajedno sa Gazom, jug Libana i južni deo Bejruta su pretvoreni u šut i pepeo. Vrh Hezbolaha je eliminisan, a Iran očekuje izraelsku odmazdu, zajedno sa celim svetom koji se pita kakve će biti forma i meta odmazde, i strahuje od njenih efekata. Ceo svet je takođe zapanjen ophođenjem Izraela prema Ujedinjenim nacijama, čiji su zvaničnici, agencije i misije podvrgnuti pretnjama, uvredama i maltretiranju kakve nijedan protivnik UN-a od 1945. naovamo nije poduzeo. Sve bez posledica. Izraelu je dopušteno da radi šta želi. Ali kakvoj svrsi služi takva svemoć?
ŠTA ĆE IZRAEL GAĐATI U IRANU?
Od neobuzdanog Izraela ne strepi samo Bliski istok. Iako to ne smeju da kažu, sem kroz refren „pozivamo na uzdržanost“, njegovi zapadni saveznici su prestravljeni zbog napada na Iran koji Izrael tvrdi da će uskoro poduzeti. Ne boje se zapadni političari zbog iranskih ili arapskih života, nego zbog posledica na svakodnevni život njihovih birača.
Kada je Iran poslao 181 balistički projektil na Izrael u utorak 1. oktobra, bila je to odmazda i za ubistvo Hasana Nasrale kojeg je Izrael ubio bombardovanjem južnog Bejruta i uništenjem čitavog bloka višespratnica. Iran je morao nešto da uradi da pokaže svojim saveznicima u Hezbolahu da ih nije ostavio same u okršaju sa Izraelom. Ovaj napad je bio daleko ozbiljniji od napada 13. aprila kojeg je Iran izveo kao odmazdu za ubistvo lidera Hamasa, Ismaila Hanijea 1.aprila. Ovog puta, rakete nisu polako jezdile nad Bliskim istokom, čekajući da budu oborene. Bile su nad Izraelom svega 15 minuta nakon lansiranja. Od 180 projektila, između 20 i 30 ih se probilo kroz sistem protivraketne odbrane i eksplodiralo po Izraelu. Materijalna šteta je napravljena, nije bilo poginulih, ali je poruka bila jasna. Između 10 i 20 odsto projektila se probilo. Šta bi bilo da Iran lansira 500? Druga poruka iz Teherana je bila direktna – bude li Izrael uzvratio na ovaj napad, Teheran će odgovoriti upravo takvim udarcem. Od tada, svet razmatra koje su potencijalne mete Izraela po Iranu i metode napada.
Izrael bi mogao da napadne nuklearna postrojenja Irana, ali su ona ukopana duboko pod zemljom i, iako bi neka razorna bomba uništila površinu i pristup tim podzemnim postrojenjima, ona ne bi bila uništena, a Iran bi mogao da iskoristi napad kao izgovor da napusti ionako već sumnjiva „mirnodopska“ istraživanja atomske energije i napravi atomsko oružje, ne bi li imao sredstvo odvraćanja. Druga meta Izraela bi mogla da budu naftna polja, rafinerija, ili naftni terminal, čime bi pogodili Iran na ekonomskom planu. Ali to bi dovelo do skoka cene nafte na globalnom tržištu, što bi razljutilo mnoge birače, naročito one u SAD, a ostalo je tri nedelje do predsedničkih izbora. Bio bi to divan poklon premijera Benjamina Netanjahua njegovom favoritu, Donaldu Trampu, u foto-finišu trke sa potpredsednicom Kamalom Haris koja bi bila percipirana kao kontinuitet nesposobne administracije Džozefa Bajdena. Možda će Bajden ubediti Izrael da izvrši simboličku odmazdu, gađajući neke prazne kasarne ili tek započetu drugu nuklearnu elektranu Irana, koja je pokraj grada Horamšahra najbliže i Izraelu i persijskom zalivu. Za sada, dve nedelje nakon napada, deluje da je Demokratska partija SAD, još uvek na vlasti, uspela da izmoli od Netanjahua odlaganje odmazde nad Iranom, a da zauzvrat, povrh 18 milijardi dolara pomoći koje je Vašington poslao Izraelu u proteklih godinu dana dobije odrešene ruke nad Libanom i još jedan sistem protivraketne odbrane, THAAD.
ŠTA ZAISTA HOĆE TEL AVIV?
Netanjahu je već krenuo sa napadima na Liban. Osim bombardovanja gusto naseljenog južnog Bejruta, Izrael gađa i delove grada Bašuru i Bastu, par stotina metara od još jednog mučeničkog toponima, Trga mučenika koji je centar Bejruta. Stigle su vesti da je Izrael bombardovao i Zgarte, hrišćansko mesto u planinama na severu. Gradovi na jugu su evakuisani. I Fejruz, „Tirkiz“, veličanstvo arapske muzike, je objavila da je u dobi od 89 godina morala da napusti svoj dom u Suru, drevnom feničkom Tiru, zbog izraelskog bombardovanja. U gradu Nabatiji, Izrael je uništio drevnu tržnicu, suk, nekoliko puta stariji od izraelske države. Slično kao i u Palestini, brišu se dokazi postojanja civilizacije koja je postojala pre kolonizacije. Bilans: 2.300 mrtvih, 10.800 povređenih, za svega dve nedelje agresije nad Libanom. Ali u koju svrhu? Netanjahu se obratio Libancima na engleskom, u kojem im je velikodušno ponudio da zbace Hezbolah, kako ne bi doživeli sudbinu Gaze.
Libanska politika je vrlo kompleksa, ali ne može se baš tvrditi da je Hezbolah „na vlasti“. Oni imaju svoju vojsku, svoj para-državni sistem, teritorije u kojima im je uporište, ali oni ne mogu biti zbačeni. Od 128 mesta u parlamentu, oni drže 15. Jesu deo vlade, ali u koaliciji zajedno sa hrišćanskim, sunitskim, druskim partijama. Zbaciti ih odakle?
Nakon diplomatskog posredovanja, deluje da je Liban, uključujući i Hezbolah, zapravo spreman na primirje, ali da ga Izrael ne želi. U intervjuu Kristijani Amanpur za CNN, premijer Nadžab Mikati je čak izjavio da je dan pre ubistva, i sam Hasan Nasrala pristao na primirje, kao i da su o tome bile obaveštene zapadne diplomate.
Ne želi Netanjahu ni primirje ni zbacivanje Hezbolaha, nego reprizu građanskog rata u Libanu u koji bi onda Izrael lakše prodro, okupirao, i anektirao. U hibrisu već ostvarenog osvajanja, ekstremističke izraelske grupe već pozivaju na kolonizaciju južnog Libana, baš kao što je kolonizovana Palestina. Uobičajeni prigovor liberala da je reč o grupama na desnim marginama političkog spektra Izraela više ne stoji. Ta margina ima ministre u vladi Benjamina Netanjahua i danas otvoreno priča o svojim ekspanzionističkim snovima biblijskih razmera. U intervjuu prošle nedelje, ministar Bezazel Smotrič je rekao da i zemlja sa one strane reke Jordana pripada Izraelu. Sve do Damaska pripada Izraelu. I da će Izrael to zauzeti „malo-pomalo“, baš kao i u slučaju Palestine. Ministar za dijasporu, Amihai Šikli, iz premijerove partije Likud, je pre mesec dana izjavio da se „Liban ne može definisati kao država,“ zbog čega Izrael ima pravo i obavezu da preuzme tu teritoriju.
I zato Libanci neće zbacivati Hezbolah. Ma koliko ga ne podnosili na unutrašnjem planu, i ma koliko da će patiti, Hezbolah je protiv Izraela i etničkog čišćenja koje bi sledilo, jedina odbrana, i to efikasna. Invazija Libana nije daleko odmakla. Izraelska armija trpi gubitke, a prodrla je manje od kilometra na teritoriju suverene zemlje. Trpi ih i Hezbolah, ali i uzvraća. Uništena su dva izraelska „merkava“ tenka, a i uspešno su lansirali projektile na kasarnu izraelske vojske južno od granice sa Libanom. Četvoro mrtvih, šezdesetoro povređenih izraelskih vojnika. Izrael će stostruko naplatiti te žrtve u libanskim telima.
SVI NETANJAHUOVI FRONTOVI
Premijer Netanjahu svakim svojim obraćanjem povećava broj frontova na kojima Izrael ratuje, želeći da se predstavi kao malena žrtva. U poslednjem obraćanju čak sedam frontova, a deluje da otvara i osmi, i to protiv Ujedinjenih nacija. Na libanskoj strani linije razgraničenja sa Izraelom od 1978. stražare plavi šlemovi misije UN u Libanu – UNIFIL-a. Izrael je otvorio vatru na njihove položaje, gađao njihov štab u Nakuri, jedan tenk je provalio vrata baze UNIFIL-a u Ramiji u 4:30 ujutro u petak. Netanjahu je poslao naređenje Generalnom sekretaru UN, Antoniju Guterešu, čoveku kojeg je njegova vlada proglasila persona non grata pre samo nedelju dana, da povuče plave šlemove, jer su oni „postali taoci Hezbolaha“. A zna se koliko taoci leže na premijerovom srcu. Irska vlada je prva reagovala, jer su irski mirotvorci u svom sektoru prvi bili na meti izraelske armije. Ministar odbrane je osudio napad i nazvao napad na mirotvorce gnusnim i neprihvatljivim. Premijer Sajmon Heris je pozvao ne svog homologa Netanjahua, već izraelskog predsednika Isaka Hercoga da mu saopšti očekivanja Dablina u pogledu poštovanja plavih šlemova i njihovog mandata. Pored njega, premijeri Španije i Italije, i francuski predsednik Makron su postali najglasniji u osudama Izraela i traže embargo na izvoz oružja u Izrael. Španski premijer Sančez je čak tražio od Evropske unije da suspenduje trgovinski sporazum sa Izraelom iz 2020.
Osim držanja brifinga, Savet bezbednosti se nije sastao od 2.oktobra da diskutuje ili donese rezoluciju o napadima na plave šlemove. Verovatno je Vašington svima stavio do znanja da će staviti veto na bilo šta što je kritično prema Izraelu u finišu izborne trke. Zato je kao surogat sastavljeno pismo koje je sastavila Poljska, i potpisalo još 34 zemalja koje imaju svoje trupe u UNIFIL-u, a u kojem se osuđuju napadi na plave šlemove, bez spominjanja počinioca. Ovde, jedno odsustvo boli. Srbija, koja ima 182 vojnika, je rešila da se uzdrži od pisma kojim se štite i oni i njihove kolege. Razloga može biti mnogo, od nedostupnosti našeg ambasadora u UN-u, do lukrativnih pošiljki oružja o kojima su izveštavali Balkanska mreža istraživačkog novinarstva (BIRN) i izraelski Harec.
UNIFIL nikuda neće ići dobrovoljno. Netanjahu je vrlo dobro znao da se obraća na pogrešnu adresu kada je izdao komandu Guterešu da ih povuče. Gutereš nema tu ingerenciju. Ona je u rukama onoga ko je UNIFIL i stvorio, a to je Savet bezbednosti. Ukidanje UNIFIL-a bi zahtevalo ili novu rezoluciju o ukidanju, koju sve druge zemlje sem SAD ne bi dopustile, ili da sve zemlje pojedinačno povuku svoje kontingente, kao što su uradile u Ruandi 1995. Plavi šlemovi ne mogu da zaustave Izrael, nisu naoružani za to, niti im je to mandat, ali mogu da vide, jave, svedoče, o onome što je zadesilo njih i Liban. Ne bi to bio prvi put da ih Izrael napadne. U selu Kana na jugu Libana, 18. aprila 1996. je izraelska artiljerija gađala bazu fidžijanskih UNIFIL-ovaca, u kojoj su utočište potražili lokalni civili. Bilans: 106 mrtvih, 120 ranjenih, i nijedan optuženi niti okrivljeni. Masakr je samo pomogao tadašnjem komandantu jedinice koja je izvršila zločin, Naftaliju Benetu, da lansira političku karijeru i postane premijer Izraela.
Ono što je drugačije ovog puta je što televizija više nema monopol na medijsko izveštavanje. Sve što Izrael seje, sazreva pet minuta kasnije u umovima mladih korisnika Tik-toka, Instagrama, Tvitera. Nefilterisano i jasno.
Izvor: Novi Magazin