Piše: Žarko Marković
U FBiH su krajem prošle sedmice, a zahvaljujući napisima italijanskih medija, povampirili priču o „Sarajevu safariju“ na potpuno istim osnovama na kojima je i nastala.
A nastala je na „pričao mi jedan čovjek“ matrici. Razlika je samo u tome što se prije tri godine ovom temom bavio slovenački režiser, a sada je uzde preuzeo italijanski tužilac.
Miran Zupanič. Tako se zove tip koji je napravio film „Sarajevo safari“, a koji govori o tome kako su tokom rata u BiH i blokade glavnog grada u ovu zemlju dolazili strani državljani koji su plaćali, a kome nego Srbima, da iz snajpera pucaju po građanima Sarajeva. Da je istinito, bilo bi i više nego gnusno.
Ali film, sam po sebi, nije ponudio ništa osim „svjedočenja“ dva muškarca, jednog anonimnog i drugog pod imenom i prezimenom, koji su ispričali isto – njima je neko rekao da je neko dolazio da puca, a da je opet neko za to uzeo novac. Nijedna riječ o tome ko je rekao, ko je dolazio i ko je uzeo novac.
Za Zupaniča niko živ nije znao dok taj film nije snimljen, a potonuo je u zaborav odmah nakon što je emitovan. Što se pravosuđa tiče jedini slučaj koji je „živ“, a odnosi se na navodni „safari“, tiče se krivične prijave protiv onih koji su sve i pokrenuli.
U protekle tri decenije u Hagu i Sudu BiH osuđeno je na desetine srpskih vojnika i oficira, mnogi od njih i za ono što se događalo u Sarajevu, ali nijedan sud, niti tužilaštvo nije pronašlo nijedan dokaz da je neko dolazio na srpske položaje iznad Sarajeva i plaćao da se puca po Sarajlijama.
A nema šta nije tim osuđenim nesrećnicima spakovano u presude. U „moru činjenica“ koje dokazuju navode o „safariju“ sarajevski mediji su ovaj put uspjeli da pronađu tek jednog zaštićenog svjedoka iz Haga koji opet nije rekao ništa osim da je upoznao „jednog čovjeka“ koji je došao u BiH radi „lova na ljude“. I ništa više. Ni gdje je lovio, ni koga, ni da li je nekom platio da lovi. Čvrst dokaz dozlaboga.
Kome i zašto odgovara da ovu priču ponovo diže na više nivoe, tema je za ozbiljniju analizu, u kojoj bi bilo mnogo ponavljanja. Kao da nije dovoljno zla učinjeno.
Ukratko rečeno, potreba da u Sarajevu iznova nalaze, izmišljaju, fabrikuju i podmeću nove „dokaze“ nekakvog „neljudskog karaktera“ neprijateljske strane, u ovom slučaju srpske, snažna je i 2025, kao što je bila i 1995. Propaganda i laži plasirane u svjetskim okvirima, zbog kojih su Srbi izgubili medijski rat devedesetih i još se oporavljaju od tog poraza, matrica je koja i danas opstaje, samo su izvršioci radova promijenjeni.
I ne bi tu ništa bilo sporno da se istovremeno sa istih adresa ne serviraju priče o suživotu. Sa takvom pameću na safariju ova zemlja doguraće – nigdje.
Izvor: Glas Srpske
