Piše: Brahma Chellaney
Otkako je Rusija pokrenula svoju invaziju na Ukrajinu prije više od dvije godine, Zapad je očajnički tražio načine da kazni Rusiju a da u tom procesu ne našteti sebi. Generalno, ovi pokušaji su propali.
Do sada, čak ni sankcije bez presedana nisu uspjele da izbace rusku ekonomiju iz kolosijeka, a još manje da natjeraju Kremlj da promijeni svoje ponašanje. Umjesto toga, Rusija je prešla na ratnu ekonomiju: sada proizvodi skoro tri puta više municije od zemalja NATO-a i više projektila nego što je proizvodila prije rata.
Nasuprot tome, veći dio Zapada suočava se sa ekonomskom stagnacijom, i to ne samo zbog napuštanja jeftinih ruskih energenata i prelaska na skuplje snabdijevanje iz drugih regiona. Britanija je zvanično u recesiji, a u evrozoni je rast zaustavljen u trećem kvartalu 2022. godine, kada su porasle cijene gasa, što je primoralo Evropsku centralnu banku da počne da povećava kamatne stope kako bi obuzdala galopirajuću inflaciju. Rastuće cijene goriva transformisale su nekada ekonomski moćnu Njemačku u najlošiju razvijenu ekonomiju.
Evropski rast nije jedina žrtva zapadnih sankcija Rusiji. Američki dolar, koji je prije ukrajinskog rata već bio suočen sa „skrivenom erozijom“, očigledno je izgubio dio svoje globalne dominacije, čak i na naftnim tržištima, pošto zemlje širom svijeta traže alternative dolaru nakon odluke Zapada da finansije koristi kao oružje. Istovremeno su pojačana kupovina zlata od strane centralnih banaka Kine, Turske, Indije, Kazahstana i istočnoevropskih zemalja i povećana geopolitička neizvjesnost doprinijeli rekordnom rastu cijena.
Želja Evropske komisije da konfiskuje profit ostvaren zamrznutim sredstvima ruske centralne banke ojačaće ove trendove. S obzirom na centralnu ulogu centralnih banaka u globalnom finansijskom sistemu, njihova imovina se istorijski smatrala svetom. Međutim, ruska sredstva – od kojih više od dvije trećine drži klirinška kuća Euroclear sa sjedištem u Briselu – jednostrano su zamrznuta od strane zapadnih vlada, bez odobrenja Međunarodnog suda pravde ili Savjeta bezbjednosti UN, kako to zahtijeva međunarodno pravo.
Danas, kada „zamor od Ukrajine“ slabi podršku Zapada za dalju vojnu i finansijsku pomoć, Evropska komisija želi da počne da koristi akumuliranu kamatu na zamrznutu rusku imovinu, koja dostiže 3,25 milijardi eura godišnje. Prema tom predlogu, najveći dio ovih prihoda biće iskorišćen preko Evropskog mirovnog fonda (EPF), koji državama EU nadoknađuje troškove za isporuku oružja Ukrajini, a ostatak će ići u centralni budžet EU i biće usmjeren na jačanje ukrajinskih kapaciteta za proizvodnju oružja.
Međutim, malo je vjerovatno da će ovaj korak pomoći da se preokrene tok ukrajinskog rata. U stvarnosti, mnogo više od oružja i novca, Ukrajini su potrebni novi regruti da popuni redove svojih iscrpljenih trupa. Ovdje su opcije ograničene: čak ni drakonske metode regrutacije ne mogu da nadoknade sve veći nedostatak vojnika.
Ono što bi se moglo desiti ako ruski profit bude konfiskovan jeste da se postavi opasan presedan u međunarodnom pravu i nanese udarac reputaciji Evrope kao šampiona svjetskog poretka zasnovanog na pravilima; „pravni put“ koji je predložila Komisija predstavlja, čisto i jednostavno, pravni rat. To bi takođe poslalo signal drugim zemljama da njihova sredstva nisu sigurna na Zapadu i podstaklo ih da aktivnije traže alternative zapadnim finansijskim institucijama i valutama. Ako se ovaj trend nastavi, zapadni arsenal finansijskih sankcija biće znatno oslabljen. Već je stalna upotreba sankcija od strane Zapada počela da smanjuje njihovu efikasnost.
Zapadne sankcije ne samo da ne mijenjaju ponašanje vlada protiv kojih su uvedene (bilo da se radi o Rusiji, Iranu, Mjanmaru ili Siriji) već u gotovo svim slučajevima pomažu unapređenju komercijalnih i strateških interesa Kine. U stvari, nijedna zemlja nije imala toliko koristi od ruskog napada na Ukrajinu (i odgovora Zapada na taj napad) kao Kina.
Pored širenja međunarodne upotrebe juana, zapadne sankcije Rusiji dale su Kini šansu da dobije jeftinije ruske sirovine – naftu, gas i žito. Ova roba se transportuje sigurnim kopnenim putevima i stoga će vjerovatno biti isporučena u zemlju čak i u slučaju rata sa Zapadom, ublažavajući akutnu zabrinutost Kine zbog njenih planova za Tajvan.
Kina je više nego udvostručila svoj arsenal nuklearnog oružja od 2020. godine i širi svoje konvencionalne vojne snage brže nego bilo koja druga zemlja od Drugog svjetskog rata. Međutim, Zapad je toliko zaokupljen idejom kažnjavanja Rusije da je Kina uspjela da izbjegne čak i ozbiljnu pažnju, a kamoli odvraćanjee. Na primjer, američki predsjednik Džo Bajden sada pokušava da „upravlja konkurencijom“ sa Kinom stavljajući aktenat na diplomatiju, a ne na odvraćanje. Njegov najnoviji budžet nedovoljno finansira razvoj ključnih kapaciteta u indo-pacifičkom regionu i čak smanjuje ciljeve proizvodnje podmornica klase Virdžinija sa dvije godišnje na samo jednu. Da li je čudno što Kina iza kulisa i podmazuje ratnu mašinu Kremlja? Iz kineske perspektive, što je duže Zapad rasijan, to bolje.
Da ne bude zabune: Kina predstavlja daleko veću prijetnju zapadnim interesima i globalnom poretku zasnovanom na pravilima nego Rusija. Planovi Rusije uglavnom su ograničeni na njene susjedne zemlje, dok Kina nastoji da zauzme mjesto Amerike kao dominantne svjetske sile. I možda ima sredstava za to: stanovništvo i ekonomija Kine su oko deset puta veći od ruskih i zemlja troši oko četiri puta više na vojsku nego Rusija.
Zapad, koji čini samo 12 procenata svjetske populacije, ne bi trebalo da potcjenjuje potencijalne posljedice politike koja istovremeno promoviše agresivni uspon Kine i otuđuje ostatak svijeta. Ukoliko Zapad ne napusti svoju politiku strateškog preopterećenja sa Rusijom i fokusira se na svog stvarnog rivala, Kinu, onda će vjerovatno izgubiti svoju globalnu dominaciju, uključujući kontrolu nad međunarodnom finansijskom arhitekturom.
Autor je profesor emeritus strateških studija u Centru za politička istraživanja u Nju Delhiju i saradnik na Robert Bosch akademiji u Berlinu
Izvor: Project Syndicate, 2024
Prevod: Vijesti/N.R.
