Primjećujem kako u posljednje vrijeme mnoge partije i političari govore o „izbornoj volji građana iz 30. avgusta 2020. godine“. Takav se pojam, po pravilu, tumači u skladu sa partijskim i dnevnopolitičkim interesima i zloupotrebljava se, pa se svakodnevno, ali proizvoljno, govori o kršenju te izborne volje. A najčešće su oni koji govore o njenom kršenju upravo ti koji su je prvi i najviše prekršili. Ili pak strastveno podržavaju one koji su je prekršili. Blagoš nama.
U čemu se sastojala izborna volja građana koji su porazili zločinačku diktaturu prije dvije godine (a tu podrazumijevam ogromnu većinu glasača koji su izabrali neku od tri pobjedničke koalicije, tj. makar 80% te populacije)? Po mom mišljenju, a siguran sam da ne griješim ‒ izborna volja se sastojala prvenstveno u sljedećem:
- da se odbrani Crkva i da se sačuva njena imovina, kroz izglasavanje novog Zakona o slobodi vjeroispovijesti i zaključivanje Temeljnog ugovora;
- da se ekonomski razvoj države usklađuje sa realnom situacijom i interesima njenih građana, a ne sa interesima zapadnih centara moći;
- da se Crna Gora vrati sebi u identitetskom smislu, između ostalog i putem modifikacije državnih simbola, tj. uvođenjem crnogorske trobojke kao narodne zastave i srpskog jezika kao službenog;
- da se u najkraćem mogućem roku procesuiraju Milo Đukanović i sve ostale glavešine DPS-a i ostalih partija bivšeg režima koje su se tokom diktatorske strahovlade ogriješile o zakone;
- da se ukinu sankcije Rusiji i ukine priznanje Kosova kao nezavisne države;
- da se sa Srbijom i Republikom Srpskom ostvare najbliži mogući odnosi u svim oblastima;
- da se pokrene inicijativa o izlasku Crne Gore iz NATO-a i povrati privilegovani status vojne neutralnosti;
- da se građanima omogući da po prvi put na slobodnim izborima biraju svoje predstavnike, bez krađa, pritisaka i ucjena.
E sad, ove koje sam naveo su osnovne komponente izborne volje građana koji su srušili diktaturu prije dvije godine.
Zapitajte se, dok vas mnogi svakodnevno bombarduju pričama o nečijem rušenju izborne volje: zašto gotovo ništa od navedenog nije ostvareno?
Ako zbog „jezičaka na vagi“ i zapadnog pritiska nije bilo uslova da se u aktuelnoj situaciji baš sve ostvari, zar nije moglo bar ponešto? Zar politika nije umijeće mogućeg ‒ zar se u pregovaranju, popuštajući na jednoj strani ne može zauzvrat dobiti nešto na drugoj?
Ne, naši predstavnici su, namjerno ili ne, donijeli odluku da ne dobiju ama baš ništa za nas (a govorim prije svega o Zdravku i njegovim pulenima, naravno, jer su kao izvršna vlast imali pozicije moći).
Toliko za danas o izbornoj volji.
Izvor: Boško Vukićević/Fejsbuk
