U Rasovu kod Bijelog Polja danas je, u prisustvu velikog broja vjernika, osvećena crkva Svete Majke Paraskeve – Svete Petke. Svetu arhijerejsku liturgiju je služio Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije. Poslije pričešća priređen je kulturno-umjetnički program, a za trud u izgradnji svetinje uručene su gramate i zahvalnice
Njegovo visokopreosveštenstvo mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije služio je juče Svetu arhijerejsku liturgiju u crkvi Svete Petke u Rasovu kod Bijelog Polju, uz sasluživanje episkopa budimljansko-nikšićkog g. Metodija i buenosajreskog g. Kirila.
U okviru Liturgije Mitropolit Joanikije je izvršio osvećenje crkve, a nakon pričešća vjernika organizovan je bogat kulturno-umjetnički program.
Liturgiji je saslužiovao veliki broj sveštenoslužitelja Budimljansko-nikšićke eparhije, Mitropolije crnogorsko-primorske, kao i Mileševske eparhije.
Čestitajući vjernom narodu divni i blagosloveni dan, kada je krštena, osveštana, ova crkva, vladika Metodije je podsjetio da je Crkva lađa spasenja:
I kao što se od Hristovog vremena, kada je On propovijedao Palestinom, narod tiskao oko Njega da čuje riječ spasonosnu, nebesnu i iscjeljujuću, tako se evo dvije hiljade godina narod tiska oko Crkve Božje i revnika apostolskih – episkopa i sveštenika njihovih, oko Crkve da čuju spasonosnu riječ, da uđu u lađu sigurnu i spasonosnu, na uzburkanom i ustalasanom moru ovoga života, kada dunu vjetrovi i dignu se talasi.
Podsjetio je vladika na jevanđelsku priču koja o tome govori slikovito, koja se zaista i realno zbila i koja pokazuje šta je Crkva Božja. Dakle, apostoli su bili u lađi kada su se podigli talasi i vjetrovi i krenula na moru bura da ih potopi. Hristos tada nije bio sa njima nego ih poslao na onu stranu Genisaretskog jezera da idu bez Njega, rekavši da će On doći za njima. Pa kada je hodao po jezeru prema njima oni su se prepali misleći da je utvara. On im je tada rekao: Ne bojte se, i vjerujte. Tada je tražio od Petra da izađe iz lađe i krene prema Njemu po vodi i blagoslovio ga rekavši: Ajde Petre, dođi! I Petar je zaista bio toliko hrabar i krenuo je da ide po vodi. I išao je po vodi. I sve do onog momenta dok je gledao u Hrista on nije tonuo, a onog trena kada je počeo da osluškuje oko sebe vjetar i talase, da ih gleda i analizira, kada su oni privukli njegovu pažnju, i da kada je počeo da primjećuje koliko su oni strašni i opasni, onda je počeo da tone.
To je zato što je izgubio Hrista iz vidika, i kada je vidio da tone, onda je zavapio za Onim sa kojeg je skinuo svoj pogled: Gospode, spasi me! A onda mu je Hristos prišao, izvukao ga i oni su se obreli u lađi. Obreli su se u Crkvi, u onoj lađi u kojoj smo se mi danas obreli zajedno sa Hristom, u koga gledamo i kojim se pričešćujemo, i koga željno iščekujemo; da vidimo lice Njegovo u onaj posljedni dan, kada ćemo svi, ako Bog da, da se saberemo od postanja svijeta do onog momenta kada Hristos ponovo dođe, svi kao jedan narod Božji“, besjedio je vladika Metodije, podsjećajući da Hristos nikada nije dijelio ljude na ove ili na one, već je rekao da će biti samo jedan narod, a to je onaj koji vjeruje i gleda u Njega, sljeduje za Njim, koji ide za dobrotom, istinom i pravdom, i to je jedno stado i jedan narod, i biće jedan pastir Hristos i Bog naš.
To je, objasnio je vladika Metodije, čitav smisao ovog današnjeg praznika i veličanstvenog dana, jer smo mi osveštali Crkvu kao lađu oko koje ćemo se okupljati i spasavati duše svoje.
„Danas je Nedjelja o slijepome, to je onaj koji nije od rođenja ništa vidio. Niko od nas koji vidimo ne može da pretpostavi kako je to. Taj čovjek nije znao ni jedan oblik, krasotu, formu, ni ljepotu ovoga svijeta do momenta kada je stao pred Hrista, kada ga je on izliječio. Apostoli su ga pitali, kao što ste čuli u Jevanđelju: Ko sagriješi.., jer se smatralo da je svaka bolest posljedica nekog grijeha, ili ličnog onog koji je nosio tu bolest, ili njegovih roditelja. A Gospod je tada rekao, po prvi put, što je za tada bilo nezamislivo za jevrejski narod, da nije sagriješio ni on niti roditelji njegovi, nego da se projavi slava Božja na njemu, i iscijelio ga je. I taj čovjek, kada je vidio Hrista poslije svih onih istrživanja i ispitivanja od strane prvosveštenika i judejskih prvaka, koji nisu priznavali Hrista za Spasitelja. Kada ga je Isus poslije pronašao i pitao: Vjeruješ li ti u Sina Božjeg, on je rekao: Ko je taj Sin Božji da u Njega vjerujem. A On mu je odgovorio: Onaj kojeg si vidio, i Onaj koji govori sa tobom. Tada je ovaj čovjek ispovijedio: Vjerujem Gospode.Tako i svi mi kada dođemo u ovaj divni osveštani hram, treba u njemu da kleknemo jer tu vidimo Gospoda, pričešćujući se Njime, i tu čujemo glas Hristov i Njegove riječi nebeske iz Jevanđelja. I jedino što treba da uradimo kada priđemo ovako divnoj lađi spasenja, kao što je ova nova Crkva, jeste da kleknemo i da ispovijedimo Isusa kao Hrista i Sina Božjeg“, besjedio je vladika Metodije, dodajući da je ovaj dan utoliko veličanstveniji što je sa svima nama danas i Mitropolit Joanikije, koji će to biti do posljednjeg izdihanija svog, kao i vladika Kirilo buenosajreski, za Južnu u Centralnu Ameriku, a koji izdanak ovog divnog i veličanstvenog prostora Crne Gore, zemlje Svetosavske, Svetovasilijevske i Svetopetrovske.
Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije je kazao da se svi zajedno radujemo ovom osvećenju, velikom događaju kada su se ispunili svi trudovi, napori i podvizi ljudi koji su se od početka ugrađivali u ovaj Sveti hram, jer je on danas krunisan i posvećen.
Koji je obučen molitvom sveštenstva i naroda u Božansku svjetlost i milost Božju i koja će sada pa do skončanija svijeta i vijeka počivati na ovom hramu i izlivati se na sve one koji u njega budu dolazili na svete službe. Nigdje nije bila tolika želja da se podine hram, crkva u nekom mjestu kao što je bilo ovdje, gdje narod pamti mnoga predanja o Svetom Savi i o Rasu. I pored svega toga i svih tih predanja nisu imali hram ovdje. Međutim, čim su krenuli Bog je dao i da se nađe mejsto, i to najljepše u cijeloj ovoj okolini. Pogledajte kakav je vidik odavde, naročito danas. A taj vidik zapravo je samo slika onog Božanskog koji ćemo dobiti preko ovog Svetog hrama dolazeći u njega. Ipak je narod uvijek gledao da odabere lijepo mjesto za hram, besjedio je Mitropolit Joanikije.
On se prisjetio vremena kada su kod njega došli arhitekta Bojo Žurić, protojerej stavrofor Miraš Bogavac i Svetozar Cvele Veličković i donijeli nacrt hrama.
„Meni se to sve jako svidjelo, ali sam rekao: Ljudi, ovo je veliki hram, hoće li moći to se podigne, da ne damo preveliki zadatak koji nećemo moći da ispunimo. Vidio sam tada neku duboku vjeru kod njih koju je pojačao počivši gospodin i velika ličnost Radovan Pešić iz Beograda, koji nas je pozivao više puta i izrazio želju da nam ostavi svoje zaveštanje, prije nego što ode Bogu na istinu, da daje dio svog imanja, a isto su učinile i tri njegove sinovice koje žive ovdje. Upokojio se neposredno prije nego što je hram započeo da gradi, ali je dočekao da se osveštaju temelji. I tako je to počelo, i gradilo se i radilo kako Bog zapovijeda. Svake godine se uradilo po nešto i ovo je divan primjer kako se zapravo hram gradi. Nije ni dobro da sagradimo hram prebrzo, za godinu – dvije, naročito kada je veliki hram. Treba kroz gradnju hrama da se ugrađujemo u njega, da se naučimo vjeri, da znamo šta ćemo raditi sa tim hramom kada on bude podignut, jer se i hramovi dižu ne radi toga da bi smo ih gledali, nego da bismo se u njima osvećivali“, poručio je Mitropolit Joanikije.
Najveći hram i onog i ovog svijeta”, istakao je Mitropolit Joanikije, “je srce čovječije, i radi toga hrama se podižu i ovi vidljivi hramovi, da bi smo, osvećujući se u hramu, srce svoja pripremili da bude stan Boga živoga, i pravi istiniti hram Božji; da naše srce bude puno ljubavi, Božje istine, pravde i dobrote, i da tu ljubav širimo u ovom svijetu, da njome živimo, da njome djelujemo.
“I evo, hvala Bogu, on je osvećen, velikim trudom, gospodina predsjednika Crkvenog odbora Svetozara Cvela Veličkovića i rođaka Veličkovića, kao i mnogih drugih koji su se ugradili u ovaj hram i neka ih sve Gospod izobilno nagradi; i one koji su učinili mnogo, i one koji su učinili koliko su mogli učiniti, i one koji su dali i mali prilog, ali od srca; i one koji su samo poželjeli da vide ovaj hram i to je mnogo važno, želja i namjera, jer iz dobre želje i namjere sve nastaje. I neka ih sve Bog nagradi, i njih, domove, djecu i potomstvo, i neka vam ovaj Sveti hram bude srećan i blagosloven, da se ovdje sabirate, objedinjujete, da ovdje prevazilazite sve svoje nedoumice, uz pomoć Božje milosti, blagodati, da rješavate sve probleme, da se ovdje nadahnjujete Božjom istinom, ljubavlju, pravdom, dobrotom. Da tu pravdu dobrotu, ljubav i vjeru širite svuda kuda se krećete, da se pokaže da ste pravi hrišćani, kao što je Gospod Isus Hristos rekao svojim učenicima ako imate ljubavi među sobom, svi će prepoznati da ste moji učenici“, blagosiljao je Mitropolit Joanikije.
On je zablagodario svima na čelu sa protom Mirašem Bogavcem, prizivajući na vjernike molitve Svete Majke Paraskeve, Svete Petke, kojoj je ovaj hram posvećen.
Poslije Liturgije i pričešća vjernika, Mitropolit Joanikije je ordenom Svetog Georgija Drugog stepena odlikovao Svetozara Veličkovića, a gramate su dobili: Firma „Tujko“ iz Grblja, Željko Konatar iz Tivta, Vladimir i Petar Veličković, Boris Perović, Miloš i Dušan Veličković, Marinko, Mirko, Živko i Petar Kočovič, Dušan Šekularac, Božidar Žurić, Nebojša Nogavac, Zvonko Jevrić, Bratstvo Šekulara iz Rasova, Vladimir Perišić, Ranko Popović, Nikola Rakočević, Brnko Lalević, Nenad Šekularac, Mihailo Bulatović.
Zahvalnice su dobili: Doo „Solaris“, „Sport vižen“, „Bravera“, „Orto projekt“, „ Unipred“, „LPN-ING“, Radun Šebek, Kolo srpskih sestara iz Bijelog Polja, Luka Rabrenović, Ljubiša Perišić, Radivoje Rovčanin, Velibor Jaćimović, porodica pok. Mirka Šekularca, Dragiša Konatar, Branko Šule Šćekić, Vlado Šebek i Draško Ćorović.
Izvor: Mitropolija
