Piše: Vuk Bačanović
Tekst kolumniste podgoričkih Vijesti, Željka Ivanovića, objavljen 3. juna 2025. pod naslovom Slava Ukrajini, nije politički zanimljiv samo zbog skandaloznog pokušaja normalizacije pozdrava ukrajinskih nacista iz Drugog svjetskog rata, čime se gubi moralno pravo da se kritikuje mitropolit Joanikije zbog usmene hagiografije nacističkog kolaboratora i ratnog zločinca Pavla Đurišića.
Nije zanimljiv ni zbog ponavljanja spinova zapadnih korporativnih medija, prema kojima su Putin i Tramp totalitarni diktatori (što, na različite načine, nesumnjivo i jesu), dok Vladimir Zelenski — kome je mandat odavno istekao, ali se i dalje predstavlja kao predsjednik Ukrajine — ostaje pošteđen tog etiketiranja, iako zabranjuje političke partije, utamničuje političke protivnike, progoni i ubija nezavisne novinare i intelektualce, te sprovodi državni teror nad kanonskom Ukrajinskom pravoslavnom crkvom. Nije zanimljiv ni zbog namjernog preskakanja činjenice da u Ukrajini imamo posla sa dugogodišnjim proksi ratom NATO-a i Rusije.
Nije, najzad, zanimljiv ni zbog potpuno neosnovane tvrdnje da je uništenje ili oštećenje određenog broja ruskih strateških bombardera iz doba Hladnog rata od strane ukrajinske obavještajne službe — koji se više ne proizvode već trideset godina i koji su, s razvojem novih borbenih tehnologija, naročito dronova, postali lake mete — predstavljalo fatalan udarac za Rusiju.
Ivanovićev tekst je interesantan s aspekta bivanja svojevrsnim nastavkom programskog teksta osobe nevješto osmišljenog pseudonima „dr Eugen Popović“ od prethodne sedmice, a koji zagovara totalitarni koncept konačnog „dovršavanja“ crnogorskog društva, utirući put jednoj sasvim novoj fazi desničarskog oblikovanja crnogorskog identiteta. U tom smislu, usklik „Slava Ukrajini“ nije upućen Ukrajincima, niti je izrečen zbog Ukrajinaca i njihove ratne (ne)sreće, već predstavlja neskriveni poziv da se u Crnoj Gori počne raditi po ukrajinskom modelu. Šta to konkretno znači? Ukrajina je uspješan rezultat monstruoznog socijalnog inženjeringa, u potpunosti podržanog od strane zapadnih političkih centara moći, koji je antifašističko društvo, koje je dalo ubjedljivo najviše žrtava za pobjedu Crvene armije u Drugom svjetskom ratu, pretvorio u revizionističku distopiju u kojoj je rođendan vođe ukrajinskih nacista – Stepana Bandere – postao jedan od glavnih državnih praznika. Što je ekvivalentno s tim kada bismo u Crnoj Gori slavili Drljevićdan ili pak Štedimlijindan (doduše, znanstveno osoblje sa Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju već je učinilo mnogo u tom pravcu), odnosno kada bismo, sa ili bez toga, u društvu post-istine dosegli dno obračuna s istorijskim činjenicama i vlastitim dostojanstvom.
Prema tome, Ivanovićeva konstatacija da „Putin glumi spasioca regiona, ali i planete od povampirenog nacizma u Kijevu, kao što su Milošević i Bulatović 90-ih ‘spasavali’ nas od ‘povampirenog ustaštva’, i što Mandić, Joanikije, Knežević i čitava bulumenta iz Beograda, na čelu sa vrhovnim komandantom AV, ponavljaju i brane danas“, nije kritika upućena Putinu, Miloševiću, Bulatoviću i postojećem srpskom političkom i crkvenom vrhu u Crnoj Gori, već pokušaj da se rasulom srpskog društva devedesetih prikriju slučajevi najprije puzajućih, a onda i brutalno transparentnih istorijskih revizionizama u Hrvatskoj, Ukrajini, ali i Crnoj Gori, u kojoj nova desnica u nastajanju očigledno gura dekomunizaciju ukrajinskog tipa, koja za cilj nema prijeko potreban objektivan kritički odnos prema komunističkom razdoblju, već rehabilitaciju kolaboracionističke ideologije i „dovršavanje“ identiteta i države konačnim obračunom s nezgodnim istorijskim činjenicama. U tom smislu, nije slučajno Ivanovićevo prozivanje mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija i budimljansko-nikšićkog Metodija kao „crvenih“ vladika zbog njihove naklonosti Rusiji.
Ali, tu je već na potezu srpsko društvo, koje još uvijek nije ni blizu prevazilaženja svoga društvenog rasula iz devedesetih. Očigledno je da je rigidni antikomunizam, koji ni približno nije isto što i kritičko preispitivanje komunističke prošlosti, počeo da razjapljuje čeljusti na svoju djecu. Pojednostavljeno, ukoliko smatrate da je kritički otklon od staljinističkih represalija, „lijevih skretanja“, Golog otoka i činjenice da ste mogli završiti na višegodišnjoj robiji radi vica o Titu razlog za panegirike Pavlu Đurišiću i sramotnoj ravnogorskoj kolaboraciji, sami ste zakopali svoje najmoćnije oružje u borbi protiv nastupajuće nove razvojne faze crnogorskog nacionalizma. Jer za nacizam i kolaboraciju s njim ne možemo optuživati samo one koje nam je trenutno oportuno optuživati. Ko je protiv Bandere, taj mora biti i protiv Drljevića, ali i Đurišića, jer, u suprotnom, u ruci nosi mač od jeftine plastike.
Zato je, na kraju, ključno shvatiti sljedeće: borba protiv istorijskog revizionizma nije pitanje simpatija prema Rusiji, Ukrajini, Zapadu ili Istoku — već pitanje intelektualnog integriteta i moralne dosljednosti. Ako ne uspijemo da odbacimo sve oblike istorijskog falsifikata, bez obzira ko ih zagovara i u čijem su interesu, onda ne branimo istinu, već odvratni koncept ideološke udobnosti. A društva koja na taj način tretiraju svoje dostojanstvo, ne grade nikakvu perspektivu za budućnost, već kopaju jamu koja će poslužiti kao masovna grobnica sve i jednog njihovog identiteta.
