Piše: Vuk Bačanović
Živimo u globalnim društvenim prilikama koje će jednoga dana sasvim sigurno izučavati naučna disciplina pod radnim nazivom komparativna demonologija.
Ona se, međutim, neće, poput stare demonologije, baviti klasifikacijom natprirodnih bića neprijateljskih ljudskom rodu. Ne.
Komparativna demonologija će izučavati međuodnose karakternih crta kao što su: pokvarena bezglavost, zlokobna bezidejnost i ispraznost, nepromišljenost iz čiste pohlepe, praznoslovlje po zanatu, najprizemnije emotivne ucjene u okviru moralisanja ljudi krvavih do lakata…
Razlog zbog kojeg bi se se disciplina trebala nazvati komparativnom demonologijom, a ne npr. komparativnom karakterologijom jesu politički fenomeni koji su koncentracija tolike količine zla da graniče sa astečkom političkom filozofijom širenja imperije radi obezbjeđivanja neophodnog broja ljudskih žrtava kako ne bi došlo do smaka svijeta, a stvarnosti vladavine strahom u ime krvoločnog idola.
Jer kako objasniti suze Aleksandra Vučića dok izgovara laž o tome da je nastrešnica u Novom Sadu ubila 14 ljudi jer je on nije obnovio ili Ane Brnabić koja kritičare vladajućeg koruptivnog sistema optužuje da im je žao što broj žrtava nije veći, nego kao neosjetljivost ka ljudskoj patnji demonske prirode?
Kako objasniti te lažne suze, osim kao dio mračnog rituala žrtvoprinošenja ljudskih bića idolu zla i obmane.
Nisu 14. ljudi žrtve, a njihove porodice, prijatelji i poznanici u stanju neprolaznog bola zbog sistemske korupcije čije je oličenje duo Vučić-Brnabić, već je to ucviljeni vrhovnik kojeg napada podmukli ološ koji mu je zavidan na neiskazanoj dobroti.
„Uostalom treba pogledati lice predsjednika Srbije na dan tragedije i njihova lica (demonstranata op.a.). Sva tuga i neprospavane noći su se ogledale na njegovom licu“, ukorila je Brnabićeva bestidne neodgovornike. Iako je nejasno zašto je Vučić proveo neprospavanu noć prije samog dana tragedije – naciji se obratio istog dana, dakle nakon demonske laži o trošnoj nastrešnici koju je mimoišao njegov obnoviteljski dodir – poruka je jasna: mi smo ti koji su zaslijepljeni nezahvalnošću.
I porodicama poginulih bi trebalo da je čast što su podneli takvu neznatnu žrtvu naspram neizrecivog bola našeg predsjednika zbog njih.
Ne bismo trebali biti nimalo iznenađeni da Brnabićeva ili neko iz dvorske svite sutra izjave da je to što nam sugrađani ginu u obrušavanju zgrada na najfrekventnijim mjestima, zapravo blagoslov jer se samo tako možemo udostojiti trenutka gledanja predsjednikovih iskrenih suza. Jer samo tada njegovo hrabro srce najiskrenije pokaže koliko mu je stalo do nas.
Zato gini sirotinjo, jer te niko neće ožaliti tako iskreno kao tvoj predsjednik i nemoj da bi slučajno dovodila u pitanje njegove ostale projekte, tipa eksploatacije litijuma. Jer to što će Srbija postati beživotna pustoš ispresjecana kanalima otrovne jalovine je zapravo dobro, jer ćeš tek tako shvatiti samo djelić muka koje naš predsjednik prolazi za tvoje dobro. Nemoj ni pomišljati o više nego jasnim dokazima da se radi o sistematskom, organizovanom masovnom ubistvu. Pogledaj predsjednikovo lice, pogledaj još jednom tu bolnu grimasu koja svjedoči o očinskoj i majčinskoj brizi za tebe, zar bi te ono lagalo, zar bi ti ono učinilo nešto nažao?
Pojam „psihopatologija vlasti“ nije standardni termin u psihologiji ili psihijatriji, ali se eksperimentalno koristi u okvirima naučnih disciplina koje istražuju ponašanja i psihičke obrasce ljudi na pozicijama moći, pa se tako diskutuje da li psihopatologija nastupa kao posljedica ili uzrok nečijeg uspona ka moći. Društvena psihopatologija vlasti predstavlja načine na koji strukture moći mogu generisati ili podržavati socijalne ili kolektivne patologije, npr. kako sistematska korupcija, zloupotreba moći ili institucionalna nepravda mogu biti posmatrani kao psihopatološki fenomeni unutar društvenog sistema.
Ma koliko bi Vučićeva Srbija bila idealno mjesto za ovakva istraživanja – ne zbog toga što je jedinstven primjer ovog fenomena u svijetu, već zbog toga što je kao kolonija korporativnog kapitala za to najpogodnija – usudio bih se reći da količina iskazane podmuklosti i zla tandema Vučić-Brnabić prevazilazi mogućnosti struke i prelazi u domen paranormalnog. Kod njih psihopatologija vlasti prelazi u demonizam do mjere da će jedino buduće generacije etnologa i antropologa muku mučiti u koje kategorije nečiste sile da ih uvrste: ale, bauke, talasone, vodenjake davitelje, more ili čume… Jedan srpski nomokanon iz 1262. navodi narodno vjerovanje o vukodlacima koji gone oblake i koji proždiru nebeska tijela pa čak mjesec i sunce, tako da na svijetu zavlada sveopšta tama. Za sada ne možemo sa sigurnošću tvrditi da su upravo od tih, ali teško da se možemo oteti utisku da na njih nepogrješivo liče.
