Piše: Miloš Lalatović
Jedna od skrivenih tajni jeste da smo svi stranci. Stranci su djeca roditeljima i oni djeci.
Stranac je i profesor učenicima i studentima i oni njemu. Stranci su nadređeni podređenima i oni njima. Stranci su ljudi i životinje, mada vjerovatno manje nego oni njima. Niko nikog ne zna dovoljno u ovom poznatom svijetu. Stranac je čovjek sam sebi. I snovi su stranci, često likovi i događaji u njima, koji simbolično predstavljaju nešto, a opet moguće da je u pitanju samo besmislena igra uma i podsvijesti, a i ta besmislenost je stranost.
Život je stranac živima, pogotovo smrt. Stranci su upokojeni, bez obzira koliko ih živi znali za života ili uopšte nijesu. Stranci su ljubazni neljubaznima i neljubazni ljubaznima.
Stranost stvara ljubaznost i neljubaznost, strah i neobuzdanu hrabrost koja predstavlja često glupost. Stranost je najveća misterija glupih i pametnih. Glupost je misterija, takođe i mudrost, ludost i naizgled razumnost. Možda su glupi, a pogotovo ludi mudri, a pametni i razumni glupi i ludi. Šta je uopšte šta?
Sve je pobrkano, pomiješano, kad se očekuje jedno, dođe drugo. Očekuješ uspjeh, a dobiješ neuspjeh, mada si od početka osjećao da nešto ne štima. Na sreću i iz neočekivanog neuspjeha nekad dođe uspjeh, koji djeluje onako jako, paralizujuće, nevjerovatno i prijatno.
Miloš Lalatović: Suzan Braunmiler, žena koja je promijenila muško-ženske odnose
Ko želi da bude dobar često ispadne loš, bez obzira na sva obećanja i sebi i drugima, planiranja, kako će taj neko eto nešto uraditi ili neće. Ma neće ništa, a hoće sve ono što je mislio da neće ili bar većinu toga, najčešće. Ispašće, možda i propalica koja se valja pijan od ovoga ili onoga po putu. Možda ne ni od kakve supstance nego od ludila svijeta, ta stara varalica ga je prevarila. Svijet je stara varalica, neće se on lako otkriti, čak i ako ga otkriješ, naći će način da se sakrije.
Na sve možemo reći samo ,,ne znam“, jer zaista i ne znamo, skriva se sve iza nekog nevidljivog kulisa. Život je misterija, u suštini sve, a najviše možda ono što bi najmanje očekivali.
Dešava se da naizgled stranci i ono što smo očekivali da bude nepoznato i neprijateljski nastrojeno, postanu naši bližnji sa kojima smo slučajno otkrili mnogo sličnosti. Što piše u jevanđelju “i neprijatelji čovjeku postaće njegovi bližnji“. Ne samo stranci nego čak i neprijatelji postaće nam prijatelji i braća, a neprijatelji su nam zato jer se nijesmo poznavali. Slučajno smo se negdje našli i gle, pitamo se, pa zašto je meni ovaj čovjek bio neprijatelj? Zato što mi je to neko rekao, a taj što mi je uhvatio ,,muštuluk“, postao mi je stvarno nepoznati neprijatelj.
Na kraju ću samo citirati ili parafrazirati pjesnika Viljama Blejka koji kaže ,,kada se vrata percepcije otvore, sve će pred čovjekom biti onako kako jeste, beskrajno“.
