Piše: Vuk Bačanović
Svakog 11. jula javni prostor na prostoru bivše Jugoslavije gotovo po pravilu postaje poprište iste, odavno predvidljive rasprave. Jedni ponavljaju da je u Srebrenici počinjen genocid, drugi to odlučno odbacuju. Kao da se sva tragedija osam hiljada prekinutih života, hiljada ožalošćenih porodica i jednog duboko ranjenog društva može svesti na jedan jedini odgovor: „da“ ili „ne“. A upravo nas najozbiljnija međunarodnopravna literatura uči da je stvar daleko složenija. Ne zato što bi sporila razmjere zločina, nego zato što ni sama pravna nauka ne tvrdi da jedna riječ, pa makar ona bila i najteža u njenom rječniku, može iscrpiti puno značenje ljudske tragedije.
Presuda Pretresnog vijeća Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju u predmetu protiv Radislava Krstića iz 2001. godine predstavljala je prekretnicu u razvoju međunarodnog krivičnog prava. Po prvi put je jedan međunarodni sud zaključio da su zločini počinjeni u Srebrenici u julu 1995. godine predstavljali genocid u smislu Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine. Žalbeno vijeće je 2004. godine potvrdilo ovu pravnu kvalifikaciju, iako je preinačilo Krstićev oblik krivične odgovornosti, dok su kasnije presude u predmetima Popović i drugi, Tolimir, Karadžić i Mladić u suštini prihvatile i dalje razradile pravne standarde uspostavljene upravo u predmetu Krstić. Tako je ova presuda postala temelj cjelokupne kasnije sudske prakse o Srebrenici.
Šta je, zapravo, suština haških presuda?
Među najpoznatijim braniocima pravnog promišljanja koje je proizašlo iz presude Krstiću nalaze se profesor međunarodnog prava Pajam Ahavan sa Univerziteta Mekgil, nekadašnji pravni savjetnik Kancelarije tužioca ICTY, profesor Antonio Kaseze, prvi predsjednik Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju i jedan od najznačajnijih savremenih teoretičara međunarodnog krivičnog prava, kao i profesor Leri Mej, američki filozof prava, koji je u svojim radovima o genocidu i zločinima protiv čovječnosti branio pravno obrazloženje Tribunala. Njihovi stavovi prihvaćeni su i u brojnim kasnijim komentarima Konvencije o genocidu i međunarodnog krivičnog prava, te su značajno uticali na način na koji se danas tumači zločin genocida u međunarodnoj sudskoj praksi.
Zajedničko ovim autorima jeste uvjerenje da genocid nije nužno usmjeren na fizičko uništenje čitavog naroda, već da Konvencija iz 1948. godine dopušta da se „značajan dio“ zaštićene grupe može odnositi i na njen geografski ili simbolički ključni segment. Polazeći od takvog tumačenja, Antonio Kaseze je isticao da se genocidna namjera može odnositi i na uništenje dijela grupe koji je od presudnog značaja za njen opstanak na određenom prostoru, dok je Pajam Ahavan naglašavao da Konvencija nije stvorena samo radi kažnjavanja već i radi sprečavanja procesa uništavanja ljudskih zajednica, pa njeno tumačenje mora biti dovoljno dinamično da odgovori savremenim oblicima masovnih zločina.
Leri Mej je, sa stanovišta moralne filozofije, branio stav da je sistematsko uklanjanje jednog suštinskog dijela zaštićene grupe napad na sam njen kolektivni identitet, čak i kada fizički nisu uništeni svi njeni pripadnici. Iz takvog razumijevanja proizlazi i njihov zaključak da su likvidacija većine vojno sposobnih muškaraca u Srebrenici, uz istovremeno prisilno premještanje žena, djece i staraca, mogli opravdano upućivati na namjeru trajnog uništenja lokalne bošnjačke zajednice kao suštinskog dijela šire zaštićene grupe.
Genocid i da li ga je moguće pravovaljano definisati?
Istovremeno, upravo zato što je predstavljala presedan u tumačenju jednog od najrestriktivnije definisanih zločina u međunarodnom pravu, presuda Krstić izazvala je snažan naučni odjek koji je ostao gotovo neprimijećen u javnosti bivših jugoslovenskih republika, te mu je zato potrebno pokloniti nešto više pažnje od etabliranih stavova. Zanimljivo je da su najozbiljnije kritike došle od vodećih svjetskih stručnjaka za međunarodno krivično pravo i studije genocida. Među njima su bili Vilijam Šabas, jedan od najcitiranijih svjetskih autora o Konvenciji o genocidu; Klaus Kres, profesor međunarodnog krivičnog prava na Univerzitetu u Kelnu i jedan od vodećih teoretičara Međunarodnog krivičnog suda; Ketrin Sautvik, pravnica sa Univerziteta Jejl, čija je analiza predmeta Krstić objavljena u Yale Human Rights and Development Law Journal; te francuski istoričar i ljekar Iv Ternon, jedan od pionira savremenih komparativnih studija genocida. Iako su polazili od različitih naučnih tradicija i nisu uvijek dolazili do istih zaključaka, svi su smatrali da presuda otvara važna pitanja koja zaslužuju ozbiljnu stručnu raspravu.
Zajedničko svim ovim autorima jeste da nijedan od njih nije dovodio u pitanje činjenicu da su u Srebrenici počinjeni masovni zločini niti razmjere stradanja bošnjačkog stanovništva. Njihova kritika bila je usmjerena isključivo na pravno obrazloženje kojim je Tribunal došao do kvalifikacije genocida. Prema njihovom mišljenju, presuda je proširila značenje pojedinih elemenata Konvencije iz 1948. godine daleko izvan njenog izvornog teksta i namjere njenih tvoraca, prije svega kada je riječ o dokazivanju posebne genocidne namjere (dolus specialis), tumačenju pojma „uništenja značajnog dijela grupe“ i postepenom približavanju pravnih pojmova genocida i etničkog čišćenja. Upravo zbog toga, umjesto političke rasprave, uslijedila je široka akademska debata o tome da li je sudska praksa ostala u granicama Konvencije ili je, sudskim tumačenjem, stvorila novo razumijevanje zločina genocida.
Šabas je među prvima ukazao da je Konvencija o genocidu iz 1948. godine nastala kao svjesno ograničen pravni instrument. Njeni tvorci namjerno su odbacili pojam kulturnog genocida, ograničili zaštićene grupe i insistirali da je suština ovog zločina fizičko ili biološko uništenje jedne nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe. Zbog toga je upozorio da je sudska praksa ICTY, a posebno presuda u predmetu Krstić, postepeno proširila značenje Konvencije bez njene formalne izmjene. Po njegovom mišljenju, prihvatanje sve šireg tumačenja pojma uništenja, subjektivnijeg određivanja zaštićene grupe i sve manje jasne razlike između genocida i etničkog čišćenja predstavljaju značajan otklon od prvobitne koncepcije Rafaela Lemkina i autora Konvencije. Istovremeno, Šabas je ukazivao da ni nakon prvih presuda ICTY nije bilo konačno razjašnjeno najvažnije pitanje: da li je zaista postojao organizovani plan uništenja bosanskih Muslimana kao grupe u smislu Konvencije.
Klaus Kres je kritiku usmjerio prije svega na način na koji je Međunarodni sud pravde 2007. godine prihvatio zaključke ICTY. Iako je pozdravio pojedina razjašnjenja koja je Sud dao u pogledu pojma zaštićene grupe i odnosa etničkog čišćenja i genocida, smatrao je da Sud nije ponudio dovoljno koherentno obrazloženje zašto prihvata da je u Srebrenici počinjen genocid. Prema njegovom mišljenju, nije bilo dovoljno pozvati se na raniju sudsku praksu Tribunala, već je bilo neophodno samostalno odgovoriti na ozbiljne pravne prigovore koji su se već pojavili u naučnoj literaturi. Istovremeno, Kres je naglašavao da je genocid, po svojoj istorijskoj i pravnoj prirodi, nezamisliv bez organizovanog i koordinisanog plana uništenja, jer upravo takav kontekst ovaj zločin razlikuje od svih drugih oblika masovnog nasilja.
Ketrin Sautvik je u svojoj opsežnoj analizi presude Krstić, objavljenoj u Yale Human Rights and Development Law Journal, prihvatila činjenične nalaze Tribunala o masovnim pogubljenjima i prisilnom premještanju bošnjačkog stanovništva iz Srebrenice, ali je dovela u pitanje pravnu argumentaciju kojom je Sud došao do zaključka o postojanju posebne genocidne namjere (dolus specialis), koja predstavlja suštinski element zločina genocida. Po njenom mišljenju, Pretresno vijeće nije dovoljno ozbiljno razmotrilo mogućnost da je neposredni motiv likvidacije vojno sposobnih muslimanskih muškaraca bio eliminisanje vojne prijetnje, osiguravanje kontrole nad teritorijom i sprečavanje budućeg vojnog otpora, a ne namjera da se unište bosanski Muslimani kao zaštićena etnička grupa. Sautvik je smatrala da Sud nije mogao jednostavno zanemariti pitanje motiva, jer je upravo razlikovanje motiva od specifične namjere ključno za pravilnu primjenu Konvencije o genocidu. Ako je cilj bio vojni ili teritorijalni, onda, prema njenom tumačenju, ta činjenica mora biti ozbiljno razmotrena prilikom utvrđivanja da li je zaista postojala namjera uništenja grupe kao takve.
Jednako oštru kritiku uputila je i načinu na koji je Tribunal protumačio ključne pojmove Konvencije. Posebno je osporila zaključak da ubistvo vojno sposobnih muškaraca, uz istovremeno organizovano premještanje žena, djece i staraca, može predstavljati „uništenje značajnog dijela“ zaštićene grupe. Po njenom mišljenju, Sud je previše rastegao značenje pojmova „uništiti“ i „u dijelu“, oslanjajući se više na pretpostavku da lokalna zajednica više neće moći da opstane nego na dokaz da je postojala namjera fizičkog uništenja te grupe. Ukazala je da činjenica da su žene, djeca i starci organizovano prebačeni na teritoriju pod kontrolom Armije BiH predstavlja okolnost koja mora biti pažljivo pravno analizirana, jer može upućivati na zaključak da je cilj bio protjerivanje i trajno uklanjanje stanovništva sa određene teritorije, što je obilježje etničkog čišćenja, a ne nužno i genocida. Prema njoj, Sud je time praktično prihvatio da se uništenje lokalne zajednice može izjednačiti sa uništenjem dijela čitave etničke grupe, iako takvo tumačenje ne proizlazi jasno ni iz teksta Konvencije ni iz njene dotadašnje primjene.
Sautvik je upozorila da ovakvo tumačenje ima mnogo šire posljedice od samog predmeta Krstić. Po njenom mišljenju, prekomjernim širenjem pojma genocida postepeno se briše razlika između genocida, etničkog čišćenja i zločina protiv čovječnosti, što može ugroziti dosljednost i univerzalnu primjenu međunarodnog krivičnog prava. Upravo zato zaključuje da bi pravna kvalifikacija zločina protiv čovječnosti u ovom slučaju bila dosljednija Konvenciji o genocidu, a da pritom ni na koji način ne bi umanjila težinu počinjenih zločina, moralnu osudu njihovih izvršilaca niti obavezu međunarodne zajednice da reaguje na masovna stradanja. Štaviše, ona predlaže suprotan pristup: umjesto širenja definicije genocida, treba proširiti međunarodnopravnu obavezu sprečavanja i kažnjavanja svih masovnih zločina, uključujući i one kod kojih nije moguće dokazati specifičnu genocidnu namjeru.
Sličnom linijom, ali iz perspektive istorije genocida, kretao se i Iv Ternon. On je prihvatao da je Srebrenica predstavljala najteži pojedinačni zločin u ratovima u bivšoj Jugoslaviji i govorio je o „genocidnom činu“, ali je istovremeno smatrao da se istorijski pojam genocida ne može svesti na jedan lokalizovan masakr, ma koliko on bio stravičan. Prema njegovom tumačenju, genocid podrazumijeva sistematsko i plansko uništavanje značajnog dijela čitave zaštićene grupe na širem prostoru, bez obzira na pol i uzrast žrtava, kao što je bio slučaj sa Jermenima, Jevrejima ili Tutsima. Upravo zato upozorio je da je kvalifikacija Srebrenice kao genocida otvorila „Pandorinu kutiju“, jer bi postepeno mogla zamagliti granicu između genocida, etničkog čišćenja i zločina protiv čovječnosti, što bi, po njegovom mišljenju, dugoročno ugrozilo pravnu preciznost samog pojma genocida.
Narodi i čovječanstvo
Poseban zaokret u ovoj raspravi donosi jedna od najuglednijih američkih stručnjakinja za međunarodno krivično pravo Madlen Moris, koja pitanje više ne postavlja na nivou tumačenja Konvencije o genocidu, već, iz ponešto drugačije perspekive, na nivou same moralne filozofije međunarodnog prava. Po njenom mišljenju, nije samorazumljivo, ni sa moralnog ni sa normativnog stanovišta, da je zločin počinjen sa namjerom uništenja grupe određene rasom, etnicitetom, državljanstvom ili religijom nužno strašniji od zločina čiji je cilj uništenje neke druge, makar i potpuno proizvoljno odabrane grupe ljudi. Zločin protiv čovječnosti, smatra Moris, već sam po sebi nosi najtežu moguću moralnu osudu i u potpunosti izražava težinu takvog čina. Pokušaj da se unutar masovnih zločina uspostavi svojevrsna hijerarhija užasa, u kojoj bi genocid bio izdvojen kao kategorija iznad svih ostalih, po njoj više prikriva nego što otkriva stvarnu veličinu ljudske tragedije, jer posredno umanjuje težinu zločina protiv čovječnosti. Upravo zato Moris ide korak dalje od većine autora i iznosi provokativan stav da bi radije vidjela da genocid nije izdvojen kao zasebno krivično djelo, već da ostane u okviru šire kategorije zločina protiv čovječnosti.
Upravo taj ugao razara i naizgled ublažujuću formulu da su ubijeni Bošnjaci Srebrenice bili „samo“ ljudi sposobni da nose oružje. Sposobnost da se nosi oružje nije zločin, niti čovjeka pretvara u legitimnu metu kada je zarobljen, razoružan i stavljen pod kontrolu. U trenutku strijeljanja oni više nisu bili „vojna prijetnja“, nego zatočeni ljudi kojima je oduzeta svaka mogućnost otpora. Formula „vojno sposobni muškarci“ zato ne objašnjava zločin, nego ga jezički udaljava od onoga što se zaista dogodilo: hiljade pojedinačnih života svedene su na jednu apstraktnu kategoriju, a zatim uništene.
Morisina argumentacija podsjeća da moralna težina zločina ne zavisi od toga u koju su pravnu ili sociološku grupu žrtve svrstane. Čak i kada bi počinioci sve muškarce posmatrali kao moguće buduće borce, namjerno pogubljenje zarobljenika po toj opštoj pretpostavci ostaje masovno uništavanje ljudi zbog osobine koja im je kolektivno pripisana. Izraz „sposobni da nose oružje“ ne može izbrisati činjenicu da su među njima bili sinovi, očevi, maloljetnici, starci i civili, niti može pretvoriti organizovano strijeljanje bespomoćnih ljudi u vojnu operaciju. On samo pokazuje koliko politički jezik može postati sredstvo dehumanizacije žrtve.
Upravo zbog toga ova rasprava o pravnim kvalifikacijama ne bi smjela postati zamjena za razumijevanje ljudske patnje. Madlen Moris s pravom upozorava da pravo ponekad, nastojeći da napravi hijerarhiju najtežih zločina, rizikuje da zasjeni samu veličinu ljudskog stradanja. U tom upozorenju krije se važna istina.
Genocid kao duhovna kategorija
Riječ genocid (od grčkog γένος – narod, rod i latinskog caedere – ubiti) u srpskom, odnosno bosanskom jeziku nije samo pravni termin. Njen najdoslovniji prevod jeste narodoubistvo, ako ne baš i rodoubistvo. Ona ne govori o samo brojevima, statistici ili pravnim kategorijama. Ona govori o tome da je neko donio odluku da jedan narod ostane bez svojih ljudi. Upravo zato ta riječ nije samo pravni pojam; ona je jedan od najstrašnijih izraza koje je ljudski razum može stvoriti. Prije nego što je latinska kovanica ušla u sudnice i pravne komentare, srpski/bosanski termini kao pokolj, i ubistvo naroda su u ljudsku savjest prodrli kao pokušaj da se imenuje zlo koje prevazilazi uobičajene predstave o zločinu. Ali nijedna riječ, ma koliko teška bila, ne može sama obuhvatiti dubinu onoga što se dogodi kada čovjek svjesno pristupi uništavanju drugog čovjeka. Zato to više nije samo pitanje prava. To postaje pitanje istorije, antropologije, teologije i, na kraju, pitanje naše sopstvene savjesti.
Za srpski narod Srebrenica – bez obzira na pravne kvalifikacije i mišljenja različitih stručnjaka za međunarodno pravo – ostaje najteži zločin počinjen u njegovo ime u modernoj istoriji. Upravo zato što je XX vijek za Srbe bio vijek nezamislivih stradanja, od albanske golgote i Prvog svjetskog rata, preko Jasenovca, Jadovna, Prebilovaca i bezbrojnih drugih mjesta gdje su Srbi iskusili šta znači narodoubistvo, Srebrenica predstavlja strašan ne samo politički, vojni, već i suštastveno duhovni poraz na samom kraju tog istog vijeka. Narod koji je toliko puta ridao nad svojim jamama i svojim grobljima morao je bolje od drugih razumjeti šta znači kada majka ostaje bez sina, kada dijete ostaje bez oca i kada zemlja godinama krije kosti onih koji se nikada neće vratiti. Upravo zato Srebrenica nije samo istorijsko nego i ključno moralno pitanje, koji se ne tiče samo bošnjačkih žrtava i njihovih porodica koje su pretrpile nezamislivu bol, nego i kolektivne srpske savjesti.
Pravoslavno predanje uči da je svaki čovjek ikona Božja. Zato masovno ubistvo nikada nije samo uništavanje života; ono je pokušaj brisanja sveštenog lika Božjeg iz materijalnog svijeta. U tom smislu, riječ narodoubistvo ne označava samo uništenje jednog naroda nego i ranu nanesenu čitavom čovječanstvu. Zbog toga nijedna presuda ili pravno promišljanje, ma kako oni glasili, ne mogu biti posljednja riječ o Srebrenici. Posljednju riječ moraju imati istina, saosjećanje i pokajanje.
Jer tek zajednica koja u suzi „drugoga“ prepozna istu bol koja je tekla njegovom istorijom, i koja nad tuđim mrtvima utiša svaki izgovor i svaku mržnju, postaje istinski dostojna da i njene rane budu primljene sa istinskom ljubavlju i razumijevanjem prostoga čovjeka, što je daleko vrjednije od svakog globalnog tvrđenja genocidnog političkog pazara. To nema nikakve veze sa političkom trgovinom genocidom i nadmetanjem u tome ko je u 20. vijeku proživio više užasa, u kojoj mrtvi, tuga i sjećanja postaju diplomatski kapital, sredstvo pritiska i oružje protiv živih. Istinsko pamćenje ne pita kakva se korist može izvući od žrtve, nego kako se pred njom može stajati bez bjesnila, politikanstva, laži, koristoljublja i mržnje.
