Piše: Timoti Meser-Kruz
Iako ostaje mnogo nepoznatog u vezi sa motivima atentatora u Batleru u Pensilvaniji, jedno je sigurno. Čovjek koji je pokušao ubiti Donalda Trampa vjerovao je da će njegov metak promijeniti tok istorije nabolje. Takvo razmišljanje je uobičajeno i promoviše se u većini školskih udžbenika koji podstiču mlade ljude da budu bolji građani donoseći priče o nacionalnim herojima koji su promijenili svijet. Atentatorova vjera da bi ubistvo političkog lidera moglo poboljšati naciju bila je logičan zaključak ovog pogrešnog principa.
Teorija „velikog čovjeka“ u istoriji je stara koliko i samo pisanje istorije. Svi stari epovi, legende, sage i zavjeti vrte se oko heroja čija djela označavaju velike promjene u ljudskim odnosima, uspone i padove nacija, carstava i epoha. Takve priče su tješile naše pretke redukujući opasan i nepoznat svijet prirode u okvire našeg jezika. Čak i kada su naša nauka i tehnologija otključale mnoge tajne svijeta, takve istine još uvijek unosimo u priče kako bismo ih razumjeli. Ništa manje od naših drevnih predaka, stvarnost poimamo kroz priče koje sami sebi pričamo, a sve one dalje zavise od blistave slike heroja.
Nebojša Popović: „Učinimo Evropu ponovo velikom“ – Mađarska je spremna za predsjedavanje EU
Naša najveća greška u pokušaju da shvatimo kako svijet i naše mjesto u njemu funkcionišu i je konfuzija ovih bajki sa stvarnošću, jer na taj način smo dovedeni do toga da vjerujemo, kao što je atentator u Batleru vjerovao, da jedan metak može popraviti pokvarenu zemlju. Često pitanje za prvi čas etike glasi: „Ako biste imali priliku da ugušite bebu Hitlera u kolijevci, da li biste to uradili?“ Većina odgovora pokušava da izbalansira jedno odvratno ubistvo protiv miliona Hitlerovih žrtava. Ali takvi proračuni se mijenjaju kada se Hitler ne posmatra kao osoba već kao simbol dublje društvene i kulturne bolesti. Koliko hiljada opakih, ogorčenih, amoralnih veterana Velikog rata je moralo biti ugušeno da bi se spriječio uspon njemačkog ekspanzionizma sredinom dvadesetog vijeka?
Politički atentatori su uvijek vjerovali da figura koju ubijaju stoji na vratima između mračne i svjetlije budućnosti. Rimski senatori su razmišljali na taj način dok su se borili za ubod više na Cezarovim leđima. Džejms But je uzviknuo „sic semper tyrannis“ nakon što je upucao Linkolna. Leon Čolgoš je u svojim posljednjim riječima rekao da je ubio predsjednika Mekinlija „jer je bio neprijatelj dobrih ljudi – radnih ljudi“. Cezarovo ubistvo nije osiguralo budućnost Rimske republike, Linkolnova smrt nije zaustavila emancipaciju, a Mekinlijevo ubistvo nije pomoglo radnim ljudima.
Naša uporna vjera u heroje kao tvorce istorije se održava ne samo zato što je to najlakša priča koja se može ispričati, ne samo zato što opravdava društveni sistem izgrađen na nekoliko pojedinaca koji posjeduju i kontrolišu sve veći dio društvenog bogatstva, već i zato što pojednostavljuje haotičan svijet u naizgled razumljivu i predvidljivu stvarnost. Pjesme o drevnim herojima koje su se noću pričale oko vatre nudile su utjehu da svijet ima početak, karakter i sudbinu i da nije samo haotična zbrka. Ova funkcija je prešla u ruke istoričara koji su odgovorni za stvaranje utiska da je prošlost uredna i analitičara koji na isti način tumače budućnost.
Da li je moguće da neko napiše istoriju bez nametanja pretpostavki o redu, ljudski stvorenom pojmu reda, onome što je u suštini haotičan niz ljudskih interakcija? Imamo li dovoljno glagola da obuhvatimo sve nijanse ljudskog ponašanja? Imamo li dovoljno pridjeva da opišemo njihova mentalna stanja dok djeluju?
Antonije Kovačević: Nije reč o propagandnom triku, ovo se zaista desilo.
Tramp nije ni heroj ni anti-heroj. Odnosno nije ni jedno ni drugo koliko je zgodna priča koju sami sebi pričamo da bismo razumjeli svijet koji se brzo mijenja. Čak i da Tramp svojim zlatnim eskalatorom nije dogurao do predsjedničke funkcije, ipak bi postojao MAGA pokret jer je taj talas nezadovoljstva bijelih ljudi do tada postojao generacijama. Njegovi korijeni se protežu unazad do devetnaestog vijeka, sa masovnim odbacivanjem jednakosti od strane takozvanih populista, anksioznosti bijelaca zbog građanskih prava i intenziviranjem ekonomske konkurencije kako na domaćem tako i na međunarodnom planu. Do dvadeset prvog vijeka ubrzanje tempa društvenih promjena probilo je sve granice i veliki broj ljudi je tražio utjehu u herojskim pričama, u onom što je poznato.
Tramp nije prijetnja demokratiji koliko je simbol njenog sve dubljeg nedostatka. Američka demokratija je bila sistem koji se oslanjao na mase građana koji su bez razmišljanja prihvatali svoju vlast. Patriotizam, monopolizacija medija i stvarne ekonomske koristi su zamaglili i anestezirali razumijevanje prikrivenog autoritarizma koji se razvijao ispod upornih reformatora, nju dil tehnokrata i hladnoratovskih špijuna. Neoliberalne politike u kombinaciji sa kolapsom monopolske kontrole komunikacija u dvadeset prvom vijeku poremetile su mehanizme znanja i utjehe. Iz njihovih ruševina su nastali i MAGA i protivnici Trampa, jedni koji se pretvaraju da je odgovor na autoritarizam još više autoritarizma, a drugi koji se pretvaraju da postoji nešto što se zove demokratija koju treba braniti. Tramp sada služi da održava mit o demokratiji uspostavljajući njeno postojanje ugrožavajući je.
MAGA je kulturni koliko i politički pokret. Kao i svaki kulturni pokret, gradi se nudeći anksioznim, nezadovoljnim i otuđenim ljudima mjesto na kojem mogu pronaći zajednicu, vrjednovanje i pripadnost. Kao i sve uspješne identitetske formacije, obećava koherentno razumijevanje sebe, okvir u kojem se može razumjeti svoje mjesto u haotičnom svijetu. (Isto se može reći i za one koji se bore protiv MAGA, koji sve više grade zajednički identitet oko blistavog ideala „demokratije“, ideje dovoljno nejasne da okupi bez obaveze za bilo kakvu suštinsku promjenu.) Ovo nisu stvari koje jedan metak može uništiti.
Izvor: Counterpunch.org
