Preveo sa grčkog jezika: p. Nikola Gačević
U nedjelju, 30. avgusta, na Svetoj Liturgiji u hramovima Pravoslaven Crkve pročitan je odjeljak iz Jevanđelja po Mateju (Mt 21, 33–42) — potresna priča o zlim vinogradarima, koja nije samo sud nad nevjerstvom jednog naraštaja, već ogledalo za svakoga kome je Bog povjerio Svoje darove, a naročito za onoga ko je preuzeo odgovornost koja se tiče života i dobra drugih ljudi. Pročitavši tumačenje ovog jevanđelskog odjeljka autora koji se potpisuje kao Ex Grege i duboko dirnut njegovim pronicljivim i duhovno nadahnutim pristupom, poželio sam da ga podijelim sa čitaocima. Polazeći od Velikog inkvizitora iz Dostojevskovog romana Braća Karamazovi, autor pokazuje kako upravitelj lako zaboravlja Vlasnika, a povjereni dar pretvara u svoju imovinu.
Sevilja, šesnaesti vijek, najmračnije doba Inkvizicije. Na gradskim trgovima lomače još dime. I tada, nečujno, ponovo dolazi On. Ne propovijeda, ne podiže glas; samo prolazi kroz narod — i narod Ga prepoznaje. Dotiče jednog slijepca i on progleda; nadnosi se nad mrtvom djevojčicom i podiže je. U tom istom trenutku tuda prolazi stari kardinal, Veliki inkvizitor. Vidi. Shvata. I pokazuje prstom: „Uhvatite Ga!“
Ta scena nije moja, niti je, naravno, iz Jevanđelja. Ona je Dostojevskoga, iz romana Braća Karamazovi — iz one čuvene pete knjige u kojoj Ivan svome bratu Aljoši pripovijeda povijest o „Velikom inkvizitoru“. A zašto je pominjem na samom početku, prije nego što uopšte otvorimo današnje Jevanđelje? Zato što je stari kardinal, kao što ćete vidjeti, posljednji i najopasniji među svim zlim vinogradarima iz priče. I obratite pažnju na ironiju: ko u cijeloj Sevilji sa sigurnošću prepoznaje Hrista? Ne narod — narod samo naslućuje Ko je On. Jedini koji je u to potpuno uvjeren jeste čovjek koji će Ga spaliti. On nije nevjernik, vidite. On je najučeniji teolog u gradu. I upravo zato je najopasniji.
Uveče silazi u tamnicu i zatvoreniku izlaže svoje razloge — hladnokrvno, postupno, bez i najmanjeg traga mržnje: „Ti si čovjeku darovao slobodu, a sloboda ga muči. Mi smo mu je oduzeli i dali mu spokojstvo. Vinograd sada radi kao sat — bez Tebe. Nemoj ponovo dolaziti da nam ga kvariš.“ A Hristos? Ne odgovara nijednom riječju. Cjeliva ga i odlazi.
Otvorimo sada jevanđelski tekst. Počeću od jedne riječi preko koje svi mi, iz godine u godinu, prelazimo ne obraćajući pažnju. Domaćin je zasadio vinograd, ogradio ga, iskopao u njemu pivnicu i sagradio kulu — učinio je sve, ništa nije izostavio — a zatim, kaže Jevanđelje, „otide u tuđinu“. Otišao je. Mi se uvijek zaustavljamo na prolivenoj krvi, a previđamo odlazak. Pa ipak, upravo odatle sve počinje.
Jer šta, zapravo, znači to što Bog odlazi? Ne znači da je ravnodušan, niti da nas napušta. Znači da nam ostavlja prostor. Razmislite: On je jedini Car koji ne postavlja stražare da Ga čuvaju. Namjerno se povlači kako bi naša poslušnost bila plod ljubavi, a ne straha. Jer Bog koji bi stajao nad nama sa palicom u ruci svakako bi imao bolju berbu — ali bi imao robove. On je izabrao da rizikuje kako bi imao sinove. Odlazak je, dakle, predukus one ljubavi koja se nikada ne nameće — ljubavi koja će dostići svoju punoću kada sam Sin „sebe unizi“.
Vinogradari se, naravno, ne upuštaju u tako tanana razmišljanja. Oni prave jednostavnu računicu: Božju obzirnost prema njihovoj slobodi tumače kao odsustvo, a odsustvo kao nepostojanje. „Kad se već ne vidi, onda i ne postoji; a kad ne postoji — sve je naše.“ I ovdje obratite pažnju: oni nisu ateisti. Za to bi bila potrebna izvjesna hrabrost. Oni su nešto mnogo jeftinije — ateisti na djelu. Pobožno ostavljaju Boga na nebu, a zemljom upravljaju kao da On nikada neće sići da pregleda poslovne knjige.
Ovdje je, međutim, potreban oprez, jer nisu svi zli vinogradari isti. Postoji grabljivac koji iz pohlepe zadržava plod za sebe. Njega razumijemo; prepoznajemo ga izdaleka. A postoji i onaj drugi — upravitelj. I upravo zato što uživa veće poštovanje, on je neuporedivo opasniji. Prvi krade; drugi „dovodi stvari u red“. Prvi ruši hram; drugi čuva ključeve, naplaćuje ulaznice i u jednom trenutku zaboravlja Kome pripada taj dom. Eto ko je Veliki inkvizitor. On ne ubija Nasljednika iz koristoljublja, nego iz ubjeđenja. Iskreno je uvjeren da vinogradom upravlja bolje od njegovog Vlasnika. A što je najgore? Možda je, kada je riječ o prinosu, čak i u pravu. Takav vinogradar rijetko je bezbožnik. Najčešće je pobožan, marljiv i predan. A ponekad nosi i rasu.
Zato se nemojmo zavaravati. Ova priča nije ogledalo namijenjeno Judejcima iz prvog vijeka. Ona je ogledalo za svakoga ko u rukama drži ključeve. A bolest je, u svojoj suštini, samo jedna i ima svoje ime: miješamo zakupca sa vlasnikom. Sve nam je dato samo na korišćenje — vrijeme, darovi, tijelo, vlast, imanje, pa i sama Crkva — a mi žurimo da na sve to utisnemo svoje ime: „moj život, moja prava… “. Prisvojne zamjenice izvezene na pozajmljenim stvarima. Od postanka svijeta ponavlja se jedan isti pokret: Adam je poželio mjesto Božje, a vinogradari mjesto Vlasnika. I jedni i drugi poželjeli su da učešće pretvore u vlasništvo.
A kuda sve to vodi? Priča to nimalo ne skriva: najprije pretuku jednog slugu, zatim ubijaju druge, a na kraju usmrćuju Sina. Grijeh nikada ne ostaje tamo gdje je započeo; on ima sopstvenu logiku — i ona je neumoljiva. A kako domaćin odgovara? Na najneisplativiji mogući način: ne šalje vojsku — šalje svoga Sina, nenaoružanog. Nijedan razuman vlasnik ne bi tako postupio. Bog postupa. I ubijaju i Njega.
Ovdje bismo očekivali da se zavjesa spusti. Pa ipak, slijedi preokret: „Kamen koji odbaciše zidari, taj postade glava od ugla.“ Kamen koji su odbacili kao nepotreban vraća se — ne da im naplati zakupninu, nego da čitavu građevinu održi uspravnom. I upravo se u toj slici krije odgovor na svu našu zbrku: Vlasnik se vraća ne kao onaj koji ubira zakupninu, nego kao zakupac. „Nastani se među nama“ — razapeo je šator, unajmio sobu usred sopstvenog vinograda. Razumijete li taj preokret? Dok se mi, zakupci, predstavljamo kao vlasnici, On, jedini istinski Vlasnik, po sopstvenoj volji postaje zakupac. To je Ovaploćenje. I to je, ako hoćete, najistančanija ironija u čitavoj istoriji.
I upravo se ovdje završava današnje jevanđelsko začalo. Sveštenik zatvara Jevanđelje, mi mirno ostajemo na svojim mjestima i Liturgija se nastavlja. Ali obratite pažnju: čitanje se završava tačno jedan dah prije izricanja presude. Kako nam to pogoduje.
Dopustite mi da imenujem ono što se upravo dogodilo. U retorici postoji stilska figura koja se naziva aposiopeza, odnosno prećutkivanje: govor se prekida upravo na mjestu na kojem bi trebalo izreći ono najteže, pa tišina na kraju ima veću težinu nego što bi je imale same riječi. I evo paradoksa koji prožima čitavo današnje Jevanđelje. Unutar priče Bog ćuti jednom tišinom — odlaskom, odsustvom Domaćina. A naše čitanje na tu tišinu dodaje i drugu: prekida se i prećutkuje najpresudniji stih. Dvije tišine, dakle. I kao što je prva obmanula vinogradare, koji su je protumačili kao nepostojanje, tako i druga može obmanuti nas — dopustiti nam da odemo misleći da smo jeftino prošli.
Poslušajmo, dakle, stih koji je izostavljen: „Zato će se od vas uzeti Carstvo Božje i daće se narodu koji donosi plodove njegove“ (Mt 21, 43).
Vjekovima ovaj stih čitamo kao vijest o drugima — što je najpogodnije tumačenje ikada smišljeno: „Njima je Carstvo oduzeto, nama je dato — i sve se dobro završilo.“ Jovan Zlatoust, Arhiepiskop Carigrada, međutim, odbija da nam pruži takvu utjehu. Riječ Gospodnja, kaže on, ne sudi narodima prema njihovoj pripadnosti, nego prema plodovima. „Daće se narodu koji donosi plodove“ — svakome ko donosi plod, ma ko on bio i kakav god pasoš nosio. A posljedica se odnosi na nas, ne na druge: čak ni samo Carstvo nije naša svojina. I ono nam je dato na korišćenje. I „uzeće se“ — biće oduzeto — od svakoga ko ga grčevito steže kao svojinu, a nikada ga ne pretvara u istinsko učešće i zajedničarenje. Mislili smo da priča prijeti vinogradu nekih drugih ljudi. Stih koji smo prećutali hladno nam saopštava da prijetnja visi nad svakim ko u rukama drži ključeve. Dakle, nad nama.
I to se neposredno odnosi na nas, jer i mi živimo u vremenu odlaska. Gospod se vaznio; nalazimo se upravo u razdoblju između Vaznesenja i Drugog dolaska — u vremenu u kojem, prividno, niko ne pregleda knjige. I postoji samo jedno pitanje: kako tumačimo tu tišinu? Kao dopuštenje da činimo šta god poželimo? Ili kao povjerenje kojim nas Bog udostojava?
Ostaje još jedno, posljednje razjašnjenje: šta je, zapravo, taj „plod“? Nemojmo se zavaravati: to nije grožđe. Domaćin nije gladan i nije prešao sav taj put zbog jednog sanduka voća. Plod smo mi. On ne traži od nas da postanemo uspješniji upravitelji; traži da napokon prestanemo da budemo upravitelji i postanemo sinovi. I sav duhovni život sadržan je u tom jednom jedinom prelasku: od posjedovanja ka učestvovanju.
I završimo tamo gdje smo započeli. Veliki inkvizitor je rekao Hristu: „Ne dolazi više.“ Vinogradari su rekli: „Hajde da Ga ubijemo.“ Dvije različite rečenice — a jedna jedina želja: da Njega nema. Da nas napokon ostavi na miru sa vinogradom. A Crkva? Posljednjim riječima čitavog Svetog pisma ona izgovara upravo suprotno: „Dođi, Gospode Isuse!“ Eto gdje je, na kraju, sadržana sva razlika između zlog i dobrog vinogradara — u te dvije kratke riječi: u tome da li Vlasniku govorimo „ne dolazi“ ili „dođi“. A pošto vinograd nije naš, nikada nije bio naš niti će, slava Bogu, ikada postati naš, preostaje nam samo jedno — ono na šta nikada nismo htjeli da pristanemo: ne da ga opustošimo ili otmemo, nego da ga naslijedimo.
Amin.
Izvor: Anastasiosk
