Piše: Ivan Martinović
U svom odmjerenom tekstu „Tajvan u Crnoj Gori“, sveštenik Gojko Perović razmatra tri nacionalno izdiferencirane grupe među pravoslavcima u Crnoj Gori. Ubrajam tu i vjernike i one ateiste koji se osjećaju kulturno pravoslavcima. Pojednostavljeno rečeno, za jedne Crna Gora nema nikave veze sa bilo čime srpskim, za druge je Crna Gora, iako samobitna, uvijek imala srpsku komponentu dok je za treće Crnogorac samo regionalna odrednica.
Perović pravilno zaključuje da djeluje da su drugi u manjini. Nekada ne samo da nijesu bili u manjini nego su činili gotovo isključivo nacionalno osjećanje u Crnoj Gori. Ko god je ikada dolazio do bilo kakvih dokumenta iz tog perioda nalazi gotovo isključivo Srbin iz Crne Gore kao nacionalnu odrednicu, jednako kao što se upotrebljava Srbin iz Srbije (Srbijanac), Srbin iz Bosne itd.
Posebno je interesantno kada je i kako došlo do te podjele. U tom smislu je interesantan slučaj engleskog filozofa crnogorskog porijekla Džona Plamenca, koji je napisao nekoliko kritičkih knjiga o Marksu i komunizmu, a u toku Drugog svjetskog rata branilac Draže Mihailovića o čemu svjedoči brošura izdata u Engleskoj 1944. „Slučaj generala Mihailovića“. Nedavno sam napisao članak o njemu sa posebnim osvrtom na njegovo nacionalno osjećanje. Članak je pisan na osnovu Plamenčevog legata koji se čuva u Škotskoj a dio koji se bavi Plamančevim identitetom pomaže da se sagleda kada je i kako došlo do identitetske zbrke u Crnoj Gori koju je tako dobro opisao Perović.
CRNOGORAC I/ILI SRBIN
Plamenac je bio politički filozof izuzetnog renomea; njegov članak o Hegelu, Ajzaja Berlin je ocenio kao najbolji tekst ikada napisan o nemačkom velikanu na engleskom jeziku (legat Džona Plamenca). Sa istom pronicljivošću, koncizno je zaključivao o svim političkim fenomenima, uključujući i naciju. Na tu temu je ostavio i dva, do današnjeg dana, često citirana članka. U jednom od njih kaže:
… što, narod čini različitim od drugih naroda sastoji se u načinima kako misle, osećaju se ili se ponašaju njegovi pripadnici, koji su, ili pripadnici misle da su, specifični za njih. Nacionalizam je, predložiću, primarno kulturni fenomen, iako, skoro uvek, pre ili kasnije, postane takođe i politički. (legat)
On je imao prilike da se dobro upozna, iz prve ruke, od pripadnika nacionalnih elita, sa svim nacionalnim osećanjima ondašnje Jugoslavije, i gore navedena opservacija je, nesumnjivo, delom i sublimacija tog iskustva. U njegovoj zaostavštini, nalazi se više dokumenata koji detaljnije otkrivaju njegovo sopstveno nacionalno osećanje koje je neizbežno moralo uticati i na navedenu definiciju.
U emocijama nabijenom zapisu O povratku kući opisuje svoje prvo posleratno putovanje u Crnu Goru 1954. godine. Sa ponosom evocira uspomene na prošlost Crne Gore sa kojom je, preko svoje porodice, neraskidivo vezan:
Prolazite kroz Njeguše i ugledate kuću, veliku samo u poređenju s kamenim kućercima oko nje, kuću koja je bila dom poslednjeg vladara Crne Gore, čijoj porodici su vaši preci pokoljenjima služili. (legat)
Drugi tekst koji baca svetlo na njegovo nacionalno osećanje je Jugoslavija i Engleska. U njemu pravi jasnu distinkciju iz među Srba i Srbijanaca: „Poslije prvog svetskog rata bilo je u interesu zapadnih sila, a naročito Francuske, da se stvori Jugoslavija. Bilo je u interesu Francuske da Srbijanci gospodare u toj novoj Jugoslaviji.” (legat)
Manuskript predavanja održanog engleskoj publici sredinom pedesetih godina najviše otkriva o nacionalnom osećanju Jova Plamenca i Jugoslovena izbeglih u Engleskoj. Seća se da se jednom obratio grupi srpskih oficira sa Jugosloveni, što je izazvalo njihovo negodovanje. Na njegov upit, nisu li oni oficiri jugoslovenske kraljevske vojske, dobio je odgovor: „Jesmo, ali zovi nas kako hoćeš samo ne Jugoslovenima”
Kaže da je to bilo tipično za sve, a ne samo Srbe, i objašnjava:
Hrvati su je [staru Jugoslaviju] mrzeli, Slovenci je nisu voleli, Crnogorci su bili podeljeni u svom osećanju prema njoj. Čak i Srbi u Hrvatskoj, Slavoniji i Vojvodini, koji su je više od ikoga želeli, su bili razočarani. Makedonci i Bosanci su imali mnogo mišljenja o njoj, većina kojih nije bila prijateljska. I, na kraju, čak i Srbijanci, navodni gospodari u Jugoslaviji, su postali umorni od nje.
… Isto osećanje sam i ja imao. Nikada nisam voleo Jugoslaviju. Stalo mi je bilo do Crnogoraca zato što sam se rodio kao jedan od njih; bilo mi je stalo i do Srba, zato što su Crnogorci varijanta Srba, ali mi nije bilo stalo do Jugoslavije. (legat)
Važno je zapaziti nekoliko stvari. Prvo, Plamenac ne kaže da mu nije bilo stalo do Jugoslovena, tj. naroda koji su ušli u Jugoslaviju, nego do same Jugoslavije. Drugo, Plamenac ne vidi Srbe kao homogenu, pa čak ni jedinstvenu nacionalnu celinu. Treće, on sebe smatra Crnogorcem. Četvrto, daje dodatno objašnjenje zašto mu je bilo stalo i do Srba, što je zbog njegove knjige o Mihailoviću bilo opštepoznato, ali pogrešno interpretirano. Nazvavši Crnogorce „varijantom Srba”, Jovo koncizno opisuje njihovo nacionalno osećanje iz vremena svoga oca Petra. To znači da Crnogorci imaju mnogo opšte srpsko, zajedničkog sa drugim Srbima (varijantama Srba). Svejedno, oni su različiti od ostalih koji sebe smatraju Srbima, u prvom redu od Srbijanaca, jer Crnogorci misle, osećaju se i ponašaju se na njima specifičan način; samim time su posebna nacija.
U vreme ujedinjenja, među zelenašima de facto nije postojalo drukčije nacionalno osećanje od onoga koje je opisao Jova kao „Crnogorci su varijanta Srba”. Isto osećenje je bilo i te kako rasprostranjeno i među bjelašima. Tako je potpredsednik Podgoričke skupštine Savo Fatić u završnoj reči rekao: „Mi više nijesmo Crnogorci nego Srbi. Treba da izaberemo ljude koji će imati snage da izvedu i ostvare veliku jučerašnju ideju.”
Fatić savršeno razume stvoreni problem, ali veoma potcenjuje koliko ga je teško, ako je uopšte moguće, prevazići. Nacije se ne stvaraju dekretom, o čemu svedoči Plamenčevo iskustvo tokom rada za izbegličku vladu.
U obraćanju engleskom auditorijumu, Plamenac je povukao interesantnu paralelu sa Britanijom u prvim decenijama po formiranju Ujedinjenog Kraljevstva: „Usudiću se reći da smo pre Džordža III nešto slično imali na ovom ostrvu. Bilo je puno Škota i Engleza, ali nije bilo Britanaca.” (legat)
Evidentno, on smatra da se nacionalno osećanje može menjati, ali za to treba duži period vremena. Zelenaško nacionalno osećanje ne treba svoditi na afinitet prema jednoj ili drugoj dinastiji, kako često čine ovovekovni Srbi
O tome svedoči dnevnički zapis Jovana Jovanovića Pižona od 28. aprila 1917. Posle susreta sa Petrom Plamencom, zapisuje njegove reči:
Ja ne marim za kralja, i voleo bih da cela dinastija pođe bez traga, ali u ovoj prilici [traženje mira početkom 1916.] kralj se dobro vladao. Istorija će reći da smo se ja i on dobro, srpski vladali.
Petar, nepokolebljivi zelenaš, čovek koji je bežao od četničke likvidacije, pokazuje da sebe identifikuje sa srpskim, ma što to značilo. Zelenaši nisu nikada prihvatili srbijanski način stvaranja zajedničke države; oni su uvereni federalisti, pristalice i kompozitne srpske države i kompozitne srpske nacije. Oni žele srpsku državu u kojoj će ostati Crnogorci, tj. nastaviti da misle, osećaju se i ponašaju se na njima svojstven način. Sve drugo je za njih menjanje nacionalnog identiteta. Naravno, u novoj državi bi i Srbijanci trebalo da ostanu Srbijanci.
Ideja je bila iluzija jako rasprostranjena u Crnoj Gori u doba kralja Nikole. Kompozitna srpska nacija, koja bi se sastojala od Crnogoraca(Srba), Srbijanaca (Srba) itd. nije zaživela, nije ni bila blizu da zaživi.
U Srbiji nikad nije bilo, verovatno nije ni moglo biti, osećanja da su oni Srbijanci (Srbi). Usudiću se reći, da je i ime Kraljevina Srbija, a ne recimo Kraljevina Raška, neizbežno odredilo takvo stanje stvari. Za Srbijance je i sama ideja često neshvatljiva, pa i apsurdna. Tako je bilo 1918, tako je i ostalo do današnjih dana.
Vremenom, Jovo Plamenac sve više naglašava da je Crnogorac. Početkom šezdesetih, dodaje očevo ime svom prezimenu, potpuno u duhu crnogorske tradicije. U Engleskoj se danas isključivo zna kao Džon Petrov Plamenac. Njegovi studenti, asistenti i kolege ga znaju kao Crnogorca, to potvrđuje njegova zaostavština. Na nadgrobnom spomeniku mu piše (Palčinski, Plamenčev student):
Džon Petrov Plamenac
Crnogorac
Profesor Oksfordskog univerziteta
Profesor na Ol Souls
Plamenac i u smrti pokazuje ono što je Berlin nazvao „ponos i nezavisnost plemenitog izgnanstva”, a Pelčinski smatrao da to treba naglasiti u kratkom tekstu četvrt veka po Džonovoj smrti. Neki Plamenčevi srpski prijatelji su shvatili njegovo nacionalno osećanje. Najbolji primer je profesor Vojislav Vučković. Njegov izvanredni, gore citirani, članak iz 1959. svedoči o tome. On, što je vrlo retko među srpskim autorima, pokazuje da razume Crnogorce i njihovo nacionalno osećanje. Drugi Jovovi srpski prijatelji, nesumnjivo u većini, nisu nikada razumeli da je Jovo Crnogorac. Tako na primer, K. St. Pavlović je u ime Društva srpskih pisaca i umetnika u izgnanstvu poslao Plamenčev nekrolog londonskom listu Tajms, a kopiju njegovoj ženi Mardžori. Udovica je uputila pismo uredništvu sa zahtevom da nekrolog ne bude objavljen, jer je njen muž sebe smatrao Crnogorcem, a ne Srbinom (legat).
Kompletan članak se može naći na linku
