Piše: Burhan Sonmez
Prevod: Ida Jović
„Tužne vesti za omiljenu zvezdu istanbulskih klubova!“
„Zločin u Istanbulu! Pevačicina sestra je ubijena!“
„Mlada pevačica nije izdržala bol! Onesvestila se na sestrinom grobu!“
Kada je Avdo, bacivši jutros letimični pogled, video poznato lice na fotografiji na trećoj strani novina, brzo je pročitao vest o ubistvu, a zatim je poređao na sto sve novine i proučio svaku fotografiju s groblja ponaosob. Kada je završio s novinama, sav u znoju, podigao je umornu glavu. Njegovo disanje se pretvorilo u režanje, a onda polako i u kašalj.
Obrisao je suze koje su mu pošle od kašlja, pa je praznim pogledom gledao oko sebe kao da ne zna gde se to probudio. Ne odgovarajući na pitanja zatvorenika koji su se okupili oko njega, ustao je sa stolice i legao na svoj krevet.
Zurio je u plafon. Shvatajući ozbiljnost situacije, zatvorenici su utišali glasove i ostavili su ga samog u tišini. Čekali su dok je, pušeći cigaru za cigarom u duvanskom dimu bio uronjen u svoja sećanja, da siđe s kreveta i počne da priča, kao što je radio svakog dana kada odeljenje uveče obavije tuga.
Avdu su svi poštovali kao jedinog osuđenika na smrt u odeljenju i verovali su u njegovu pamet zbog mesta koje je obišao i jezika koje je znao, a sada se, šta god značilo to što je pročitao u novinama, isključio i zatvorio se u sebe kao neki novajlija.
Bila mu je to sedma godina ovde. Dok je čekao presudu višeg suda povodom žalbe na smrtnu kaznu, izvršen je vojni udar i smenjena je vlast, a potom su zatvorenici amnestirani. Kada je i on amnestiran, Avdova smrtna kazna je preinačena u sedam godina zatvora. Ostalo mu je mesec dana do tog puštanja na slobodu. Radosno je čekao dane do izlaska i ulaska u život i više se smejao nego ikad.
Zamišljao je kako će videti Elif, kako će je odvesti negde daleko, pravio je planove.U slučaju da ne uspe jedan, računao je na drugi i treći plan. Svaki plan se završavao tako što dolazi do Elif i s njom svija gnezdo i odgaja decu. Najlepše pesme, koje već godinama nije pevao, čuvao je za Elif. Svaki zatvorenik je živeo sa snovima, izdržavali su godine i čuvali razum uz pomoć snova koje su danju i noću ulepšavali.
Zar je Avdo sada mogao da sačuva zdrav razum kada su mu se raspali snovi koje je već sedam godina sanjao? Njegov um se navikao na ovo mesto, sada je mogao i da ostane ovde. Nije bilo potrebe da izlazi napolje, mogao bi sada i da provede život ovde, čak bi sada mogao ovde i da umre. Za vreme četrdesetogodišnje istorije zatvora pogubljeno je devetoro ljudi, kamo sreće da i njega noćas odvedu dole u dvorište kao desetog, da mu pročitaju presudu na hladnom povetarcu i, nakon što čuje njihove poslednje reči, da ga stave na vešala.
Trideset devet godina ranije.
Ideja da se skladište oružja, i ova zgrada koja je korišćena kao štala za konje, pretvore u zatvor potekla je od nemačkog arhitekte Karla Kristofa Lorhera koji je izradio prvi urbanistički plan Ankare. Samo što se završio tursko-grčki rat, srušeno je Osmansko carstvo i osnovana je republika pod imenom Turska.
Osnivač Republike Ataturk je, nastojeći da prekine sve veze s bliskom prošlošću, proglasio Ankaru, mesto usred stepe, za prestonicu umesto nekadašnjeg glavnog grada Istanbula. Iz Nemačke je pozvan arhitekta Lorher kako bi ovu nadu sproveo u delo i izradio, u skladu s njom, plan grada.
Gradeći puteve, trgove, bolnice, škole i zgrade vlade kako bi od kasabe s dvadeset hiljada stanovnika napravio moderni grad, Lorher nije zaboravio ni zatvor. Predložio je da se skladište nasred polja na istoku grada pretvori u zatvor, a u svom izveštaju je naveo da bi rad na poljima zatvorenicima pomogao da postanu bolji. Kad je zatvor ubrzo otvoren, a neki zatvorenici poslati na polja, odveli su i prvog osuđenika na izvršenje smrtne kazne.
Izvor: Danas
