Piše: Vuk Bačanović
Za integralno jugoslovenstvo se može reći da je, s istorijske tačke gledišta, propao projekat. Glavni tokovi hrvatskog političkog promišljanja su ga odavno proglasili za manifestaciju velikosrpske politike, dok je za srpske nacionaliste, odnosno revnitelje onoga što se naziva „srpsko stanovište“, sumnjivo sredstvo za razrjeđivanje i nestanak srpskog identiteta. I jedno i drugo, u svjim strahovima, dodiruje naznake istine, ali je ne zahvata do kraja. Tačno je, i ne bi bilo pošteno prema istini ne priznati, da su Srbi u ovaj projekat ulagali ono što su tokom vijekova s mukom sačuvali i izgradili: iskustvo državnosti rođene u otporu, u borbi „odozdo“, bez plemstva koje je nestalo pod pritiskom osmanske vlasti, oslonjeni na crkvu kao jedinu preostalu ustanovu, i na duh jednakosti koji se u njoj njegovao. Sa druge strane, Hrvati, vezani za svijet Zapada i za kulturne i pravne obrasce koji potiču iz feudalne tradicije, nastojali su prije svega da sačuvaju svoju političku i kulturnu posebnost, oslanjajući se na povijesno Hrvatsko državno pravo kao simbol kontinuiteta i identiteta.
Ta dva različita pristupa, dva istorijska i društvena nasljeđa i dva načina razumevanja zajedništva, bila su teško uklopiva, posebno u vrlo nepovoljnim geopolitičkim okolnostima. Pa ipak, stvari se mogu gledati i potpuno drugačije. Sa stanovišta međunarodne politike se pokazalo da je jedan snažan jugoslovenski blok bi u stanju da svojim članicama pruži daleko veću stabilnost i bezbjednost od niza malih, lako ucjenjivih država. U tom svjetlu, integralno jugoslovenstvo se ne može posmatrati samo kao loše osmišljena identitetska konstrukcija, već pokušaj da se obezbijedi opstanak i napredak naroda koji su, u razdrobljenom stanju, bili istorijski izloženi tuđim ambicijama i dominaciji. Drugim riječima, nestankom jugoslovenstva potisnuta je i ideja šireg, zajedničkog okvira u kom bi partikularne nacionalne razlike mogle biti obuzdane višim interesom, a etničke tenzije prevladane sviješću o realitetu upućenosti jednih na druge.
I to se pokazuje kao istinito čak i u Crnoj Gori, državi sa nešto više od pola miliona stanovnika. O tome govori i nedavni izvještaj ANB-a o prijetnjama srpskog i albanskog etničkog separatizma u Nikšiću, Ulcinju, Tuzima i Gusinju, a koji najprije teži kreiranju autonomnih oblasti sa posebnim vezama sa susjednim državama, u ovom slučaju Srbijom, Albanijom i moguće Republikom Srpskom u Bosni i Hercegovini:
Etnonacionalistički/etnoseparatistički orijentisani pojedinci se eksponiraju u okviru grupa i organizacija koje se prepoznaju po istupima sa pozicija različitih oblika ekstremizama, pri čemu se u njihovom djelovanju manifestuju i određeni pojavni oblici čiji je cilj generisanje reakcija koje doprinose polarizovanju društva po vjerskoj i nacionalnoj osnovi i stvaranju rizika za širenje mržnje i pojavu nasilnog ekstremizma, sa fokusom na mješovite nacionalne sredine.
Međutim, izvještaj samo konstatuje stanje, a ne ulazi u razloge ovakve situacije, a to je da kada se jednom odbaci koncept moćnog interesnog nadnacionalnog okvira, koncept raspada više niko ne može zaustaviti. I tu bilo kakva improvizacija nije moguća. Crnogorski građanski identitet na način na koji ga je gradio DPS, bio je više politička strategija nego organski društveni dogovor kao minimalni zajednički sadržilac svih zajednica koje žive u Crnoj Gori. On je služio kao instrument državnog odvajanja od Srbije i vrlo nekvalitetno sklepan privremeni okvir u kojem bi se neutralisale unutrašnje nacionalne podjele. Slično različitim formama jugoslovenstva, on nije imao dublju istorijsku, kulturnu i emocionalnu podršku u narodu, s tim što se, za razliku od njega pokazuje kao još neotporniji. Oprkos osloncu na normativne pojmove (građanska država, multietničnost, evropeizacija), on ne samo da nije izgradio simbolički sistem koji bi svi građani prepoznali kao svoj, već je uspio izvršiti konfrontaciju unutar istorijskog srpsko-crnogorskog dualnog identiteta koji je i u SFRJ predstavljao okosnicu crnogorske državnosti u širim jugoslovenskim okvirima. U tom pravcu su vrlo izgledna tri scenarija:
Scenario 1: Etno-nacionalna radikalizacija i unutrašnji sukobi
U ovom scenariju, nastavlja se porast etničkih i vjerskih podjela podstaknut širenjem narativâ mržnje i radikalnog ekstremizma. Posebno u mješovitim sredinama dolazi do sporadičnih incidenata koji vremenom dobijaju organizovan karakter. Država, oslabljena institucionalno i politički, ne uspijeva da kontroliše destabilizaciju. Situacija eskalira u talase nasilja slične onima u SFRJ devedesetih, ali na manjem obimu, pri čemu se društvo potpuno polarizuje između „pro-srpskog” i „pro-crnogorskog” pola, sa dubokim pukotinama među Bošnjacima i Albancima koji de fakto ostvaruju svoje lokalne etničke autonomije.
Scenario 2: Funkcionalna paraliza i tiha federalizacija
Ovdje se ne dešava otvoreno nasilje, već dolazi do potpune političke i institucionalne blokade. Pod pritiskom unutrašnjih i spoljnih aktera, Crna Gora se faktički pretvara u nefunkcionalnu državu sa paralelnim strukturama vlasti – jednim centrom u Podgorici i drugim u sjeveru (sa dominacijom srpskih nacionalnih stranaka. Ekonomska stagnacija, emigracija i institucionalno truljenje dovode do de fakto federalizacije države, u kojoj centralna vlast više nema kapacitet za sprovođenje odluka u cijeloj teritoriji.
Scenario 3: Podjela države — „srpsko-hrvatska formula“
U najmračnijoj varijanti budućnosti Crne Gore, pod uticajem geopolitičkih turbulencija (slabljenje EU, zaoštravanje odnosa Istoka i Zapada, povratak politike sfera uticaja), Crna Gora postaje predmet dogovorene podjele između Srbije i Hrvatske, slično logici dogovora iz Karađorđeva 1991. godine. Srbija preuzima kontrolu nad sjeverom i centralnim dijelovima gdje je srpski nacionalni identitet dominantan i institucionalno ukorijenjen (SPC, prosrpske stranke, mediji). Istovremeno, Hrvatska proširuje svoj uticaj na primorje, naročito na područja Boke i Crnogorskog primorja, pod izgovorom zaštite hrvatske manjine, kulturne baštine i evropske integracije regiona. Međutim, ključna novina u ovom scenariju je uključivanje dijela crnogorskih Dukljana u hrvatski nacionalni korpus. Pod pritiskom dugogodišnjeg odbijanja srpskog identiteta i zbog istorijskog, kulturnog i civilizacijskog otpora prema „velikosrpstvu“, određene elite među proevropskim i građanskim Crnogorcima prihvataju „hrvatsku opciju“ kao poslednju liniju odbrane svoje posebnosti.
Upravo u neuspjehu da se konsoliduje stabilan, inkluzivan i legitiman identitetski okvir koji bi prevazilazio usko nacionalne i etničke interese, ogleda se najveća slabost savremene Crne Gore — i sličnost sa SFRJ pred njen raspad, a primarno zbog sljepila, nesposobnosti i kratkovidosti njenih političkih elita da shvate da je etnički partikularizam besmislen bez čvrstog bezbjednosnog okvira koji mu garantuje koji mu zapravo jedini garantuje kulturološki opstanak. U tom smislu, sve što je ostalo nakon odbacivanja jugoslovenske ideje (koja se uopšte i ne mora tako nazivati, ili podrazumijevati samo slavofone narode Balkana) nije bila sloboda, nego trajna ranjivost. Jer logika raspada, kada jednom prevlada, ne zaustavlja se na prvoj granici – ona se nastavlja, sve dok se ne uruši svaka mogućnost zajedničkog postojanja. Crna Gora danas nije samo u unutrašnjem raskolu nego i na geopolitičkoj i civilizacijskoj prekretnici, u svijetu u kojem male države sve češće prestaju biti nosioci suverene politike, a postaju tek korporativni šalteri za eksternu eksploataciju resursa, ljudi i teritorije. Bez višeg okvira koji bi obuzdao dezintegracione tendencije i pružio odbranu od spoljašnjih uticaja, Crna Gora, kao i drugi postjugoslovenski prostori, rizikuje da postane tek prazan prostor na mapi globalnih interesa – podijeljen, potrošen i na kraju uništen.
