Piše: Vuk Bačanović
Adnan Čirgić je još jednom izašao sa svojom omiljenom tiradom: da „antifašistička Crna Gora“ i „svetosavlje kao državna religija“ ne mogu zajedno. Na prvi pogled, zvuči kao da je rekao nešto važno, ali kad se bolje oslušne, to je samo stara mantra kojom se već dvadeset godina zagađuje javni prostor: između Pavla Đurišića i njegovog kipa, s jedne strane, i tobožnjeg „antifašizma“ zelenaške provenijencije, s druge, navodno nema ničega. Sve što postoji u toj šemi je izbor između loše izrežirane cirkuske predstave srpskih desničara i knjiga koje na Cetinju štampaju Čirgićevi učenici, a koje je svojevremeno pisao Savić Marković Štedimlija – čovjek koji je, da podsjetim, aktivno radio za NDH.
Zato nije teško pogoditi šta se krije iza ove prazne fraze: banalizacija Crne Gore do krajnje mjere. Umjesto pluralizma, umesto stvarne borbe ideja, mi dobijamo dva totalitarna kluba. Na jednoj strani „svetosavska“ fantomska prijetnja koja nema veze sa vrlo heterogenim konceptom svetosavlja, a koja je za Čirgića reanimirana u Đurišićevom liku, jer bez nje njegova retorika ne vrijedi ni pare. Na drugoj strani njegov „antifašizam“ koji je, ironije li, u stvarnosti savršeno kompatibilan sa sadržajima fašističkog zelenaštva iz Drugog svjetskog rata.
Nije li tragikomično da čovjek koji se predstavlja kao barjaktar antifašizma vodi instituciju koja štampa kolaboracionistu NDH? Nije li groteskno da upravo taj isti Čirgić dijeli lekcije o tome šta Crna Gora može ili ne može da bude? Ako je antifašizam to što radi Fakultet za crnogorski jezik i književnost, onda je bolje reći otvoreno: to je jedna šarena folija za rehabilitaciju fašističkog narativa, upakovana u dosadne frazetine o „naciji“, „državi“ i „identitetu“.
Ali nije stvar samo u licemjerju. Stvar je u funkciji koju ovakvi ljudi imaju u regionalnoj politici. To je standardna taktika hrvatskog radikalnog nacionalizma koji je nedavno na Tompsonovom koncertu pokazao svoje mišiće: gurnuti Bošnjake i nacionalne Crnogorce u prve redove sukoba sa Srbima, a sami ostati u pozadini i održavati projekat. Čirgić je u tom lancu jedna od važnijih karika – zato je i toliko glasan. Njegov posao je da razgrađuje mogućnost bilo kakvog trećeg puta, bilo kakve normalnosti, i da sve svede na karikaturalno sučeljavanje Đurišićevih fantoma i zelenaškog „antifašizma“. I naravno da prevashodno Bošnjake gura u konflikt za koji, kao ni Srbi, nemaju nikakvog interesa, već i za jedan i drugi narod od Bihaća do Rožaja predstavlja prijetnju po biološki opstanak.
Čirgić je izvođač radova za Crnu goru.
Kreator medijske iluzije da je to zemlja u kojoj se moraš svrstati: ili si sa Pavlom, ili si sa Štedimlijom. Kao da u ovoj zemlji nikada nije bilo ljudi već samo rekvizita – ni onih što su ginuli rame uz rame za bolji svijet , već fantoma za predizborne mitinge; ni građana sa svojim mukama i radostima, već statista u tuđoj predstavi; ni kulture, već samo štamparije partijskih brošura i svjetovnih katehizisa za opskurante. Čirgićev „antifašizam“ je upravo takav: ogoljena partijska tehnologija, puka simulacija istorije, ali, zahvaljujući uvježbanoj medijskoj mašineriji, dovoljno glasna da zagluši bilo šta smisleno.
I evo nas u paradoksu: čovjek koji tobože brani Crnu Goru od fašizma, svojim radom u institucijama uvodi u kulturu upravo ono što je suštinski fašističko – isključivost, mržnju, obavezu da se svi poklone jednoj istini i jednom jeziku. Kao da je Đurišićev duh našao najboljeg saveznika baš u ovakvim „antifašistima“: oni svojom isključivošću i mržnjom samo podgrijavaju ono što navodno gone.
Zato je jedina ispravna stvar koju treba reći: Čirgić nije ni antifašista, ni kulturni radnik. On je samo izvođač jedne stare političke predstave, u kojoj je svako mjesto već odavno rezervisano: Srbi za negativce, Bošnjaci i Crnogorci za korisne idiote, a „antifašistički“ intelektualci kao dekor koji treba da prikrije činjenicu da je sama predstava režirana po šablonu starom sto godina.
Ako Crna Gora želi da se izvuče iz ovog karnevala laži i gluposti, mora da šutne i Đurišića i Štedimliju, zajedno sa Čirgićem koji im kao bolničar drži flašice s kiseonikom. Njegov „antifašizam“ je loša kopija loše kopije – nešto kao VHS snimak na kome se jedva nazire lik, ali se još uvijek čuje glas. A za sve nas ostaje prizor dostojan trećerazredne pozornice: čovjek koji misli da je heroj antifašističke borbe, a u stvari je priučeni kabaretski klovn koji se spotiče o vlastite replike, a onda traži aplauz za svaki pad.
