Boj na Šarancima (1862)
Bijela je klikovala vila
Svrh Jablana zelene planine,
Zove vila u pleme Šarance
Kneževića Joksim kapetana,
Al’ Joksima doma ne bijaše,
Već se od’zva Joksimova ljuba:
„Šta je, vilo, bogom posestrimo?
Doma nije moga gospodara,
No je poša’ u Brda široka,
Đe se biju dvije silne vojske,
Eno ima po godine danah,
Jedno turska, drugo crnogorska.“
Onda vila njojzi besjedila:
„Zlo da ti je, Joksimova ljubo!
Jutros će ti udariti Turci,
Turska ćeš se nazvati robinja,
Kad Joksima u Šarance nema.“
Ali mlada vili odgovara:
„Muči, vilo, boljela te glava!
Ne bojim se mlada od Turakah,
Dok su ova brda i planine,
Mi imamo dobrijeh junakah,
Koji znaju dočekati Turke:
Od Šaranah Radulović Rada,
Perjanika svijetloga knjaza
I sokola Zejaković Sima,
I viteza Šarčevića Rista,
I Zakića Bećka stotinaša
I staroga od Aluge Zuka
I sa njima dvjesta Šaranacah;
A doće ni u pomoć Jezerci,
Soko sivi, Gluščeviću Mićo,
Sa sokolom Šibaliom Živkom,
Koji znade ošibati Turke,
Kao što se junak naučio.“
Onda mlada u čardaku minu,
Tu nahodi dva svoja đevera,
I sokola Radulović Rada
I staroga Kneževića Marka.
Đe se hladno ispijaše vino,
Pa im poče kaživati mlada,
Što joj reče sa Jablana vila.
Onda Rade na noge skočio,
Za Jezerce taj čas otpravio,
A Šarance braću okupio,
Pa im kaže, da će ud’rit’ Turci,
U brzo se Srbi okupiše,
Do četiri stotine momakah,
Koje bješe Joksim ostavio
Na brodove pokraj Tare hladne,
Da čuvaju ćenar i krajinu;
A kada se Srbi iskupiše,
Među sobom zbore i govore,
Boga mole, da Turci udare:
„Da vidimo ko će bolji biti,
Ko li više glavah otkinuti.“
U riječi, u koje bijahu,.
Preko Tare Turci pregaziše,
Turske vojske ima šest hiljadah;
Pred njome su dobre poglavice:
Od Mostara Alaj-begoviću,
Što je glava nad cijelom vojskom,
S kapetanom Amzom Mušovićem
Od tvrdoga Kolašina grada;
Asan-Drnda na konju gavranu
I ostale turske poglavice,
Koji znaju s vojskom upravljati;
Na šaranska sela udariše,
Na bijele kule Kneževića,
Naše kule vatri predadoše,
Još ne puca puške ni lubarde,
Nit’ se tržu oštri jatagani,
Onda Turci s konjah počinuše
Pod žalosnu Joksimovu kulu,
Za koju je crven plamen svezan;
Vesele se turske seratlije,
Pucaju im sjajne kuburlije,
A sve zovu Kneževića bana:
„Đe si, Vlaše, što ne braniš kulu?
Oni misle da niko ne vidi,
To viđoše naši sokolovi,
Pa na dvoje razdvojiše društvo,
I na Turke složno udariše:
S jedne strane Radulović Rade
Sa starijem od Aluge Zukom
I za njima dvjesta Šaranacah;
S druge strane Gluščeviću Mićo
S pobratimom Šibaliom Živkom
I za njima dvjesta Jezerčanah;
Pa jedanak na Turke ud’riše,
Poćeraše Turke niz Rudance,
Ćerajući Turke sijekući,
Boj se bije, nigda ne prestaje,
Klikuju se momci i junaci;
Podnu polja ukočiše Turci,
Boja biju, boja dočekuju;
Mloš Turakah, a malo Srbaljah,
Al’ su bolji naši vitezovi;
Sve pogleda junak na junaka,
Arambaše sablje povadiše,
Staše turske preskakati šance
Podno polja u ravne Rudance,
A pored njih naši vitezovi,
I otolen pođeraše Turke
Baš do Tare, rijeke studene,
Sijeku ih i hvataju žive
Na hatima i pod mizdracima;
Tu se crna prolijeva krvca
Od Turakah i Crnogoracah;
Tu se lome mači i handžari
I od žive vatre džeferdari,
Ko ne gleda, kazat’ ne umije,
Što se čini u ravne Rudance,
Baš do Tare, vode valovite;
Dokle Taru Turci prijeđoše,
A Srbi se natrag povratiše,
I pogibšu braću izbrojiše:
Sedamdeset i četiri više,
Što na mrtvo u boj pogiboše,
Među njima od krajine krilo,
Soko sivi Glučeviću Mićo;
Neka ginu vesele im duše!
Jer su život za poštenje dali,
Pa stadoše brojit’ turske glave:
Na broj našli dvanaest stotinah,
Tu je glava Alaj-begovića,
I Turčina bega Mušovića
I Turčina Selmanović Šiša;
Tu su glave sedam Sijerčićah;
Tu je glava Micanović Kuja,
Što je nama mnogo jada dao
I drugijeh agah i begovah;
Tu su Srbi dobro šićarili,
Dosta glavah, ruha i oružja;
Nose turske ćurke i saruke
I s Turakah sablje i gadare,
Pa kad staše šićar dijeliti,
Izabraše dva hata krilata
I najboljih dvanaest sabaljah,
Otpraviše na polje Cetinje,
Nikolaju Petroviću knjazu,
I poslaše Bećka stotinaša,
Da on kaže, što je kod njih bilo,
I kako su pozdravili Turke;
A knjaz njima krste i medalje
Za njihovu hrabrost i junaštvo.
A Šaranci, gnijezdo junačko,
I krvavo tursko razbojište,
Vazda će se ovo spominjati!
Pa stadoše šićar dijeliti:
Svakojemu drugu pojednako
Najboljemu, ka’ i najgoremu.
Sad se kunu Turci na munaru
Da već neće prelaziti Taru;
A Šaranci pogleduju Rosnu,
Kako ćemo pregaziti Bosnu.
- Vojvoda Mirko Petrović, stariji brat knjaza Danila i otac kralja Nikole, rođen je u Njegušima 1820. godine. Ovaj čovjek izrazitog vojničkog i diplomatskog dara, vatreni pobornik svesrpskog ujedinjenja, pokazao je i pjesnički talenat u svojoj zbirci epskih pjesama Junački spomenik koja je prvi put štampana 1864. na Cetinju. U ovom gradu je umro od kolere 1867. godine.
- Zbirka Junački spomenik sadrži tridesetak pjesama posvećenih bojevima Crnogoraca s Turcima u periodu od 1852. do 1862. godine. Same pjesme Vojvode Mirka nijesu značajne po svojim umjetničkim dometima, ali imaju važan istoriografski značaj. „Punije su istorije nego poezije“, kako bi rekao Vuk Stef. Karadžić, procjenjujući osnovno svojstvo junačke epike, što je nastajala na prostoru današnje Crne Gore. Ovdje izdvajamo odlomak iz pjesme „Boj na Medunu u kučima“
