Povodom govora Ivana Vukovića, poslanika DPS-a, na tribini u Podgorica, oglasila se novinarka Miljana Dašić koja je dala negdje tačniju i iskreniju verziju tog govora:
Ja sam onaj kojega ste, posljednjih godina, srijetali na Trgu nezavisnosti i ispred Skupštine, i kod barskih čempresa i kod kolašinskih rijeka.
Ja sam onaj među vama koji je imao 100 razloga da, prije avgusta 2020-te, ne ostane u Crnoj Gori, ali je ostao, i večeras je tu i biće tu jer je Crna Gora iznad svega i jer je sloboda, kako to pjeva Miladin Šobić, ono ,,za što se bori, a ne prosi“.
Ja sam i onaj koji sjedi pored njega, onaj kome je proradio inat i kome je Demokratska partija socijalista oduzela mnogo, a koji joj je ipak gledao u oči kada mu je, zbog iste, bilo najteže, jer želi da pokaže da nijesmo isti, niti smo to ikad bili. Ja sam onaj Kolašinac koji, nakon pet teških operacija, sjedi u nezagrijanoj prostoriji jer mu je isključena struja.
Ja sam i onaj Petnjičanin koji živi u Luksemburgu od 1988. godine, đe je zaradio kuću i penziju jer to, zbog DPS-a, nije mogao u svojoj zemlji.
Ja sam onaj bjelopoljski profesor u penziji koji je radni vijek proveo uz mizernu platu, i koji živi u selu udaljenom 40km, uz put koji je jedva prohodan, jer DPS za tri decenije nije našao za shodno da ga napravi.
Ti si onaj član Savjeta mladih DPS-a u Gusinju koji je propušta nijedan skup, jer zna da bez partijske knjižice ne može da se zaposli.
I ona gospođa iz Herceg Novog koja, nakon što je izgubila posao jer za isti nije bila kompetentna, dođe na tribinu DPS-a i, gotovo kroz suze, govori o tome kako osjeća novu nadu jer zna da samo preko te partije i može da ima posao.
Ja sam onaj Nikšićanin koji radi kao zaštitar u Ulcinju sa svoje 54 godine, jer u svom strateški uništavanom gradu nema posla.
Ti si jedan od onih 300 Beranaca koji, kao 300 beskičmenjaka, one noći ponosno stoje uz tvoju partiju, dok se ne instalira u neku drugu koja će mu završavati ono što mu je do 2020. završavao DPS.
Ti si dični Šavčanin koji se nikada ne predaje i nije mu teško da dođe iz Kotora da glasa, i Andrijevčanin koji nikada ne odustaje, jer mu je fotelja srasla sa zadnjicom. Ti si i onaj Mojkovčanin koji druge, na primjeru, uči šta zanči partijska sloga, pogotovo kad su cigare u pitanju.
Ti nisi onaj Cetinjanin koji je, sve do 1997. godine, pripadao jednoj drugoj partiji, i sa crnogorskih trgova klicao da će ,,Crna Gora postojati dok je Lovćena nad nama, i sunca i Grahovca“ a od tada nijemo posmatra kako DPS parazitira na ideji u koju je vjerovao.
Ali jesi Milo Đukanović kada, u referendumskoj noći, kaže ono istorijsko ,,dobili smo državu“, nakon što ju je kupio plavim torbama i crnim kesama za smeće i kada, 15 godina kasnije, kaže ono zavjetno da će svoju kriminalom stečenu imovinu, ako bude trebalo, braniti ,,i iz šume“.
Ti si Filip Vujanović, jer je Demokratska partija socijalista vazda bila i ostala partija beskičmenjaka. A ja sam onaj koji je godine i decenije života protraćio zbog tvoje partije i koji večeras posmatra neđe sa neba kako ona konačno počinje da samu sebe izjeda.
Ja sam Jelisava Kalezić koja, sa svojih 70 godina guta suzavac i geda SAJ-evce u oči, jer želi slobodnu državu u koju će da se vrate oni koje je tvoja partija otjerala.
Ja sam svaki ljekar crnogorskog zdravstvenog sistema koji nije liječio ni Jevta ni Mila ni Duška, jer se takvi ne liječe u oronulim bolnicama i ne čekaju u vlažnim hodnicima.
Mi nismo, srećom, Demokratska partija socijalista ili bilo koja druga, jer partija nije sinonim za državu. Ali zaista, jesmo temelj multietničke i građanske Crne Gore, mi smo ponosni sinovi njenog stijenja, mi smo čuvari njene slavne istorije i mi smo garant njene evropske budućnosti.
Da je vječna.
Miljana Dašić
Izvor: Fejsbuk
