Piše: Milija Todorović
Uglađeni, proevropski i domoljubivi predstavnici bivše vlasti, ojačani potonjom političkom URA-om Dritana Abazovića, ukupnu političku većinu Crne Gore (dakle: Demokrate, ZBCG, PES i manjinske partije) imenuju izdajničkom i sklonom podaništvu tuđim (čitaj : srpskim) interesima. U nastojanju da budu precizniji oni to sve personalizuju proglašavajući liderom te grupacije Andriju Mandića, političkog lidera Srba u Crnoj Gori. A, sve što je na srcu crnogorskim Srbima: bliskost sa Srbijom; kapela na Lovćenu; srpski jezik; nasljeđe Karađorđevića i Nemanjića…. sve je to „građanistima“ i „evropejcima“ – nazadno i remetilačko!
I, sada, ako ih direktno pitaš da li su oni antisrpski nastrojeni, da li oni ne vole Srbe i jesu li zadojeni mržnjom? Oni će tada reći kako oni vole Srbiju, kako podržavaju studente, kako vole srpsku košarku i Bajaginu muziku.
Ali! Ništa i niko ko ima srpski predznak u Crnoj Gori nije im blisko. Oni navodno poštuju i uvažavaju Srbe iz Crne Gore, ali degradacijom države i društva smatraju svaku pojavu SPC u javnosti; svaki zahtjev za rehabilitaciju srpskog jezika (većinskog među građanima a svrstanog među manjinske jezike); sve poslanike u Skupštini Crne Gore koji su Srbi ili govore srpskim jezikom.
Intimno, oni svakog domicilnog Crnogorca koji se osjeća Srbinom smatraju moralnom greškom; potomkom „izdajnika“ iz 1945. ili onih iz 1918. Tako gledati natpolovičnu većinu građana zbilja spada u jednu vrstu dijagnoze, ako ne medicinske (mada…), a ono sociološke i političke.
Pa možete misliti kako studentima u Srbiji, koji se bore protiv jednoumlja, djeluje kad ih hvale i podržavaju ovdašnji jednoumci i mrzitelji srpskog političkog izraza u Crnoj Gori?
I možete li zamisliti da li ove ljude zanima Ustavni sud; pedofilija u školama; dobrosusjedski odnosi sa Hrvatima; ulazak u EU…? Ili su to sve samo privremeni povodi da se izrazi prezir prema pokušaju artikulacije srpske misli u crnogorskoj politici?