Ovdašnji mediji koji navodno furaju neku građansku ideologiju emancipovanog svijeta zagledanog u budućnost – složni su u nekoliko stvari: Crkva nam je teret oko vrata; teme prošlosti nas opterećuju; nije dobro kada neko ima previše političke moći koja nije utemeljena u parlamentarnim demokratskim institucijama. Tim tezama svakodnevno lupaju „packe“ ovdašnjoj SPC, svim izrazima tradicionalizma, i svakom isticanju amblema prošlosti. Te ambleme obično doživljavaju kao aveti.
I, to bi donekle bio principijelan stav, utegnut do kraja. A onda umre britanska kraljica, i ovim „slobodoumnim“ likovima bale krenu na usta od izraza divljenja, od svakojakih impresija povodom činjenice da tamo negdje na Zapadu postoji izuzetno poštovanje tradicije. Da jedno napredno demokratsko društvo nosi na sebi, ne muzej prošlosti, nego žive ljude, cijele porodice koji su simbol prošlosti, predanja i nekog jasnog istorijskog identiteta zajednice.
Pokojna baka Elizabeta, bila je ne samo kraljica nego i poglavar crkve koja se zove, zamislite, „engleskom crkvom“. Bila je pokrovitelj, ako ne direktnom političkom silom, a onda svojim imenom i titulom, brojnih vojnih agresija i svakojakih nepočinstava. I sve to – u jednoj ženi, u jednom čovjeku koji, zarad poštovanja tradicije, živi na visokoj nozi, a na podvijenoj grbači ostalih građana. Našim građanističkim medijima to ne smeta. U njima, ovih dana, čitamo romansirane prikaze kraljičinog života koji odišu fasciniranošću i dakako, neskrivenim poštovanjem.
Pa eto, gospodo građanisti, čisto principa radi – malo više poštovanja prema ovdašnjoj tradiciji, i rijetkim preživjelim institucijama i pojavama koje je održavaju prisutnom u sadašnjosti.
Milija Todorović
