Piše: Vladimir Pištalo
Kad Henri Luis Menken kaže da je demokratija žalosno uverenje u kolektivnu mudrost ličnog neznanja, današnji američki kritičari ne žele da mu veruju. Pišući o njemu obavezno kažu „cinik H.L. Menken“, „čovekomrzac“, kao da pritom namignu: „Ne uzimajte ga ozbiljno.“
Menkena je demokratija zabavljala. Njemu su socijalisti ličili na metodiste. Univerzitetski profesori bili su mu jednako odvratni kao članovi Kju Kluks Klana. Preporučivao je bolesnim prijateljima da otpuste lekara, popiju tri punča i prespavaju na ukradenoj Bibliji.
Menken je bio jedan od humorista koji su izašli iz belog sakoa Marka Tvena. Delio je Tvenovu mešavinu sentimentalnosti i cinizma. Bio je verovatno najuticajniji novinar u istoriji Amerike. Nazivali su ga mudracem iz Baltimora i čovekom koji je novinarstvo podigao do visoke umetnosti. Dvadesete godine nazivane su Menkenovom decenijom. Neki kažu da je politička i kulturna potreba za Menkenom nestala s Velikom depresijom.
Pisanje i mišljenje
Menken je verovao da se u populističkim društvima sprovodi nasilje nad inteligentnom manjinom. Verovao je da niko nije izgubio novac zato što je potcenio inteligenciju mase. Verovao je da većini njegovih sunarodnika Betoven znači taman toliko kao da je umro na rođenju. Verovao je da je to dobro. Kada bi Betoven bio šire poznat, njegova kompleksnost bi pobudila mržnju. Baptistički propovednici bi ga osudili, i uskoro bi neki jadni muzičar uhvaćen u neameričkom aktu sviranja bio osuđen od kjukluksklanovske porote.
Meta Menkenove satire najčešće je neobrazovani hipokrit, „seljak iz malog grada“. Menken ga smatra benom, a socijalnu grupu koju on predstavlja smatra benauržoazijom (booboasie). Sa tim likom Menken se delimično identifikuje. On kao da nesvesno ponavlja argument Lukijana od Samosate da nikad nije video budalu u kojoj nije uživao.
Po njemu, Amerika nije samo najudobnija nego i najsmešnija zemlja: „Tu bi svakoga dana mogao umreti od smeha.“ (Koraks je nešto slično rekao o Srbiji.) Menkenove moćne napade na buržoasku hipokriziju komunisti nisu iskoristili jer je bio desničar. U Srbiji je nepoznat, a u Americi je hotimično zaboravljen. Za liberale nije bio ni blizu dovoljno liberalan. Za konzervativce nije bio dovoljno glup.
„Nemam veze s javnim duhom ili moralnom svrhom“, zapisao je Menken. „Pišem da bih saznao šta mislim. Uvek postoji list papira. Uvek je tu olovka. Uvek postoji put izlaska.“
Čarli Čaplin je tvrdio da je Menken imao znatan talenat za glumu. Pio je uvek koliko mu srce hoće i jednu čašu više. Podsećao je da je dobro kulinarstvo važnije od ispravne teologije. Napadali su ga kao antihrišćanskog nepodobnog boljševika. Svakog dana na stolu ga je čekala gomila uvreda. Odgovorio je svakome ko mu je pisao. Možda je napisao i 100.000 pisama u životu.
Nerviralo ga je što novine ne traže najbolju stvar za štampanje, nego takvu koja će najmanje uznemiriti ljude. Onima koji su hteli da učine svet bezbednim za demokratiju savetovao je da prvo učine demokratiju bezbednom za svet. Branio je Saka i Vancetija. Branio je Emu Goldman. Branio je Valentina. Povodom Valentinove smrti napisao je da je čovekova sudbina da ostane usamljen na ovom svetu čak i kad se oko njega vrte gomile.
Nadživeti more
Čitanje Haklberi Fina bilo je jedan od najvažnijih događaja u Menkenovom životu. Najviše je voleo pasus u kome je starac u belom odelu opisao svoj dečački osećaj da može nadživeti „zauvek“, da može nadživeti more, zemlju, sve ljude: „Mladost!… Blesava, šarmantna… mladost!“
„Kakav genije!“ – šaptao je Menken.
Bio je bič božji kritike i mamin sin. Ismevač američkog Juga koji se oženio Južnjakinjom. Njegov životni ambijent podsećao je na glorifikovane barove iz Porodice Tarana Džoa Makmanusa. Kad su mnogi otišli u Pariz da piju apsint, on je ostao u Americi da se nosi s prohibicijom. Bio je populistički elitist. Izmislio je seriju intervjua s baltimorskim gradskim činovnikom koji mu je odbio intervju. Izmislio je opis bitke iz Rusko-japanskog rata. Izmislio je zanemarenu obletnicu prve kade u Americi, koja je navodno ugrađena u Belu kuću 1842. godine.
Nekoliko tomova njegovih radova nosi naslov Predrasude. I ovaj moj tekst je predrasuda. U njemu sam poželeo da jednog desničara branim s levih pozicija. Menken nije imao poštovanja prema demokratiji ili prema bilo čemu drugom. Ili prema sebi… Bio je dobro uhranjena beba i zabeležio je da bi, da kanibalizam nije ukinut u Merilendu nešto pre njegovog rođenja, on bio divan materijal za kasapljenje.
Pozivali su ga da govori na političkim tribinama. Odgovarao im je: „Trebalo bi mi pet krigli piva da pobedim tremu. Kad bi me videli na sceni, na mene bi napujdali pse.“
To je tako
Henri Luis Menken je – kao i Henri Miler i Čarls Bukovski – bio američki Nemac. Rođen je 1880, u porodici Augusta Menkena, proizvođača cigara iz Baltimora. U Americi je u devetnaestom veku, nasuprot nadurenom puritancu, postojao stereotip vedrog pripitog Nemca. Kao mlad čovek, Henri je bio prisiljen da radi u fabrici cigara. Da mu otac nije prerano umro, taj rad bi ga trajno oštetio. Po Augustovoj smrti, Henri je izneo očev portret u dvorište i spalio ga.
Doprineo je stvaranju mita o nezavisnom američkom novinaru (sa cigarom) koji govori istinu u lice moći. Afirmisao je Drajzera, Sinklera Luisa, Konrada, Vilu Kater. Objavljivao je prve Ficdžeraldove priče. Bolelo ga je dupe za Hemingveja. Većinu moderne umetnosti smatrao je prevarom. Sve što je napisao dao bi za jednu Bramsovu simfoniju.
Objavio je čitavu generaciju afroameričkih autora. Njegov Američki Merkur štampao je Voltera Vajta, V.E.B. Du Bojsa, Lengstona Hjuza, Džejmsa Veldona Džonsona, Kounti Kalena i poznati članak Džordža Šajera Crnac gleda napred. Nije mario za džez. Smatrao ga je predvidljivim uprkos varijacijama. Voleo je crnačku duhovnu muziku.
Uvek je tačno znao šta misli. Kao i Emerson, govorio je: „To je tako“. Današnji pisac bi rekao: „Nije nemoguće da se, pod određenim uslovima, ove tendencije mogu smatrati relevantnim.“ Pisci koji kažu „možda“ ne vole one koji kažu „jeste“. To je jedan od razloga što se Menken danas ne čita.
Da li Menkenu zameraju da je bio dosadan? E to se njemu ne može zameriti. A sve ostalo može.
Zameraju mu i što je voleo Ničea. Moj lični odnos prema Ničeu najbolje je izrazio Anton Pavlovič Čehov: „Taj me zaglušuje kao deset dobošara“. Međutim, Niče je duhovit po izuzetku. Menken je duhovit po pravilu. On je definisao puritanizam kao „gušeći strah da neko negde može biti srećan“. Reči golf i idiotizam smatrao je sinonimima. Školovanje u baltimorskoj Politehnici (izuzetno gadna zgrada), u kojoj je bio najbolji đak, smatrao je imbecilnim. Takve reči se u Americi u javnom diskursu više ne koriste.
Zameraju mu i rasizam.
To s Menkenovim rasizmom nije tako jednosmisleno kao što bi kritičari hteli da bude. Ako je on bio rasist, onda je bio od one retke vrste koja se zalaže sa građanska prava crnaca. Još u vreme Prvog svetskog rata hteo je da osnuje elegantan magazin za crne intelektualce po ugledu na Crisis, sa afroameričkim modelima i kompletnom pres-agencijom. Pisao je da je crni građanin u jednakoj meri Baltimorac kao njegov beli brat. Čudio se kako su crnci u Prvom svetskom ratu poslati u Evropu da brane slobodu koju kod kuće nemaju. Pretpostavljao je da je sudbina južnjačke literature u rukama crnih pisaca. Pisci harlemske renesanse smatrali su ga saveznikom. Vođa afroameričkog intelektualnog pokreta V.E.B. Du Bojs smatrao ga je „promišljenim i pravednim“. On se gadio Kju Kluks Klana i njegovih „Velikih goblina“.
Dva crna genija, Ralf Elison i Ričard Rajt, ubrajala su ga u svoje književne uticaje. Rajt je zapisao:
„Taj čovek se borio, borio, borio rečima. On je koristio reči kao oružje, koristio ih kao što bi neko koristio pendrek. Zaprepastilo me je ne toliko to što je rekao, već kako iko ima hrabrosti da tako nešto kaže.“
Slepa mesta
Menken je učio hebrejski u školi. Bio je duboko impresioniran kibucima u Palestini. Njegov antisemitizam dvadesetih i tridesetih nije izlazio iz okvira uobičajenog (kao što pokazuje strašni američki „Roper pol“ iz 1938). Ono što nije bilo uobičajeno jeste da je, pre Ruzvelta i pre Njujork tajmsa, digao glas da se nemačkim Jevrejima pomogne. Tražio je da se u Ameriku primi „par stotina hiljada Jevreja… ili svi…“. Pisao je lične garancije za pojedine jevrejske intelektualce.
Sve što sam rekao je tačno, ali… humoristička priča ovde postaje tužna. Menken jeste nazivao Hitlera budalom i ismevao njegovu arijevsku imbecilnost. Ali nijednom nije pomenuo genocid. To je ono što je Alfred Kazin nazvao fatalnim nedostatkom velikodušnosti. Menken je kritikovano profesionalne Jevreje, a pokazao se kao profesionalni Nemac. Veliki humorist je iznenada onemeo.
Holis Strit, pivski vrtovi i Betovenova posmrtna maska progovorili su iz njega. Kolektiv je porazio Menkenovo individualno mišljenje. I tu se nema šta dodati.
Moja baba je, na lažne papire, izvela moju majku iz voza koji je išao za logor, inače ovih redova ne bi bilo. S Menkenovim jevrejskim poštovaocima ne moram da ponavljam kritičarevu ograničenost. I Volter Lipman i njegov izdavač Alfred Knopf smatrali su ga za jednog od najuticajnijih za njihovo stvaranje. Onaj Menken koga je Knopf poznavao bio je uvek sentimentalno velikodušan. Sol Belou je o njemu napisao:
„U Americi smo ranije bili zaštićeni smislom za humor. U danima Marka Tvena, Gospodina Dulija i H.L. Menkena još smo mogli da se šalimo. Menkenove opake šale o Benusu Americanusu (Boobos Americanus) – njegov termin za prosečnog čoveka – vršile su dobrodošao uticaj na rasprave o javnim pitanjima i javnom ponašanju. Nekad grub, sa otvorenim predrasudama, ali često veoma smešan, tukao je po profesorima, političarima i po rasističkom Jugu. Ali fanatici i demagozi imali su znatno manje uticaja u tim presenzitivnim danima. Čak ni klinci kriminalci nisu ubijali zato što ih je neko nadgovorio.“
Da! Kakav raskošan kreten! Uvek je nosio džokera u džepu. U određenim stvarima… mnogim… taj čovek je bio nepotkupljiv. U sopstvenom posmrtnom slovu napisao je:
„Ako me se setite i poželite da zadovoljite moj duh, oprostite nekom grešniku i namignite ružnoj devojci.“
Verovatno je grešnik bio on sâm.
Americi u lice
Za Menkena, najbolji opis američkih moralista dao je Mark Tven u likovima Kralja i Vojvode iz Haklberi Fina. To su ona dvojica koja se pretvaraju da su prosvetljeni zagovornici trezvenjaštva, da bi se od sakupljenog novca nasmrt opijali. Menken je uživao da američkoj kulturi kaže sve u lice. Smatrao je to merom svoje slobode. Kultura mu to nikad nije oprostila.
Nije mu oprošteno što je odbijao da učestvuje u nacionalnoj obavezi samodivljenja. (Nijedno društvo to ne prašta.) Američka izuzetnost je u njegovoj interpretaciji postavljena na glavu. Počivala je na uverenju da je okružen izuzetnim brojem budala. Niče je mislio da nemačka kultura postaje sve grublja i plića. Bodler je pisao da je Francuz u duhovnom smislu govnojed (izvinjavam se, ali stvarno je to zapisao). Menken je američku demokratiju definisao kao „upravljanje cirkusom iz kaveza za majmune“ i kao „obožavanje budala od budalâ“.
Nije dopuštao da mu ljudi koji se nazivaju političarima određuju šta će da misli. Kao ni Čaplin, nije poštovao carevo novo odelo. Prezirao je autoritet i mediokritete, što je smatrao jednim te istim. Podozrevao je da su predsednici ljudi iz filma Dobro došli, mister Čens (Being there) sa Piterom Selersom. Govorio je svoju istinu moći u lice. Evo njegovog mišljenja o američkim predsednicima:
Teodor Ruzvelt – nikad ljubazan, sklon da grize u klinču. Vudro Vilson – prosto nesposoban da kaže istinu. Govori Vorena Gamalijela Hardinga podsećali su ga na idiotsko lajanje psa u beskrajnoj noći. Kevin Kulidž bio je prepun frazetina iz priručnika, ceo život je tražio uhlebljenje i uradio bi sve da ga dobije. Herbert Huver je bio samo debeli Kulidž. Frenklin Delano Ruzvelt obraćao se biračima sa osmehom prodavca zmijskog ulja na vašaru i sa istom takvom odgovornošću. (Ovo nije tačno, ali je smešno.)
Samo ljudi okamenjene dijafragme ne bi se smejali. I ne smeju se. I tu se srećemo s pomalo specifičnom situacijom u kojoj ljudi kojima je sopstveno mišljenje dopunski kriterijum osuđuju čoveka kome je njegovo mišljenje bilo primarni kriterijum. Jedan kritičar ga je, zbog njegovih mnogih istorijskih slepih mesta (protivnik Nju dila, nije pomenuo genocid), nazvao „neoprostivim“. Drugi ga je, u inače afirmativnom tekstu, nazvao „genijem za prezir“. Svaki pojedinac i društvo odlučuje za sebe da li će prezirati genije ili budale.
Vladimir Pištalo o novom romanu, književnim nagradama, literarnim uzorima
Draženje zveri
U vreme političke korektnosti Henri Luis Menken postao je nemoguć. Politička korektnost je dobra utoliko što nam zabranjuje da jedni druge vređamo. Ali kada nam, i zdesna i sleva, ubaci jezičku policiju, kad uvede difuznu cenzuru, kad stvara jezik pogodan samo za sobe odjeka – to onda postaje nešto drugo.
Menken je fizički uživao da protivreči, provocira, da draži zveri. Neko je njegovu logiku uporedio s logikom francuskog lista Šarli Ebdo. On nikad ne bi prihvatio neslobodu u ime slobode. Njegov provokatorski nerv ne bi odoleo.
U novom dobu su novi moralisti zašli Menkenu iza leđa. Novi šarlatani. Novi idealisti. („Idealista je neko ko otkrivši da ruža miriše bolje od kupusa pretpostavlja da će i supa od nje biti bolja.“) Oni su od Menkena branili puritanske pradede i viktorijanske babe u sebi. Kolonizovali su prošlost i nametnuli joj ne samo svoje vrednosti već i svoju terminologiju. Izmislili su jezičku policiju. Tom svetu nije trebao Menken.
Novinari na savijenom kolenu (tako se zove jedna knjiga o američkom novinarstvu) s nelagodom su posmatrali novinara koji se nije mogao kontrolisati. Alfred Kazin je priznao da je jedan od elemenata njegove neugodnosti u vezi s Menkenom – zavist. Drugi nisu bili tako pošteni. Živ, Menken je bio nepobediv. Savremeni pisci vole da ga mrtvog povuku za uši. Vole da pokažu svoju moralnu ispravnost i da ga denunciraju učiteljici.
A ko bi tu bio učiteljica?
Neko ko uvek govori lepe reči, kao Hilari Klinton. Ona bi zabranila delovanje borcu protiv hipokrizije koji koristi ružne reči u potrazi za istinom. Ali pokazalo se da korišćenje lepih reči ima ograničenu moć. Moralističko šarlatanstvo bez suštine izduvalo se kao balon.
Znate li šta se krije iza leporeke hipokrizije? Tramp se krije iza hipokrizije! Kao Harding i Kulidž i Huver, danas je Donald Tramp predsednik Sjedinjenih Američkih Država. On je u vreme orkana koji je udario Portoriko rekao: „Tamo sad mora da je vrlo vlažno, sa stanovišta vode.“
Jedna moja prijateljica nazvala je to haiku gluposti. (Ali glupost u našem idealnom svetu, koji smo nasledili od Lajbnica, više ne postoji. To nije lepa reč. Ne postoje ni ružne devojke.)
I tu dolazimo do validacije potisnutog Menkena. Ako je potreba za njim ikad prestala, sada se obnovila. Menken je predvideo sledeće:
„Obični ljudi ove zemlje jednom će ispuniti želju svog srca i ukrasiti Belu kuću pravim pravcatim moronom“.
Bilo bi jako uzbudljivo kad bi, evo sad, Menken ustao, popio kriglu piva, uzdahnuo, i napisao nešto o savremenom trenutku.
Iz knjige Značenje džokera (Agora, 2019)
Izvor: RTS OKO
