Karl Uve Knausgor je na svom putu od Njufaundlenda do Minesote zapisao da nije saznao ništa ni o Kanadi ni o Americi, jedino je primetio da ljudi ovde izgledaju deblji. Čini mi se da bismo o ovoj temi mogli razgovarati i na sofisticiraniji način. Bez nade da ćemo ih iscrpeti, pobrojaćemo neka značenja Amerike. Jer Amerika je dobra priča. Možda nije lepa, ali je dobra
Piše: Vladimir Pištalo
Kad čuju da predajem američku istoriju ljudi me često pitaju: „Kakvu istoriju? Pa Amerika nema istoriju?!“
Ja kažem da je istorija Amerike otprilike duga kao istorija Srba u Ugarskoj, a nju ne smatramo kratkom. Osim toga, za priču nije najvažnija dužina. Amerika je dobra priča. Možda nije lepa, ali je dobra. Karl Uve Knausgor je na svom putu od Njufaundlenda do Minesote zapisao da nije saznao ništa ni o Kanadi ni o Americi, jedino je primetio da ljudi ovde izgledaju deblji.
Čini mi se da bismo o ovoj temi mogli razgovarati i na sofisticiraniji način. Bez nade da ćemo ih iscrpeti, pobrojaćemo neka značenja Amerike.
Prvo, Amerika je zemlja koje nije trebalo da bude. Čim je Novi svet otkriven, Evropljani su na njega počeli da projektuju svoje fantazije. Jedna je Montenjova fantazija o dobrom divljaku. Druga je Šekspirova vizija perfidnog, htonskog Kalibana (od kanibal) iz Bure. Džon Milton je, u različitim delovima svog epa Oslobođeni Jerusalim, ideje raja i pakla naizmenično projektovao na Ameriku.
Slično su činili i puritanci, kad su, početkom 17. veka, osnovali svoju teokratiju u Masačusetsu.
Velika stabla Nove Engleske tada je jedva moglo obuhvatiti 10 ljudi. Puritanci su se plašili urlajuće divljine. Tu su zli čarobnjaci razgovarali sa demonima. U toj magičnoj i demonskoj divljini oni su osnovali svoj Grad na brdu, idealnu hrišćansku zajednicu. Za puritance, Amerika je bila najbolja druga šansa čovečanstva.
Ti ljudi sa cipelama sa šnalama i veštičjim šeširima poklonili su nam dva važna mita. Prvi je mit o američkoj izuzetnosti, kome se Donald Tramp danas podruguje, afirmišući ga. Drugi je mit o Americi kao zemlji džokera i drugih šansi, na planeti na kojoj mnogi ne dobiju ni prvu.
Kao što smo rekli, zemlja drugih šansi nije trebalo da postoji. Ni Indijanci koji su tamo živeli (sa svojih sto osamdeset jezičkih porodica, u poređenju sa indoevropskih deset) nisu trebali da postoje. Posebno zato što Indijance nisu pominjala dva osnovna postojeća izvora autoriteta – Biblija i Aristotel.
Španci su organizovali učene skupove na temu: da li su Indijanci ljudi? Odlučili su da jesu, da je Spasitelj umro i za njih, i da imaju besmrtnu dušu koja može biti spašena.
Amerika je metafora velikog mešanja. Indijanski ratnik nije imao konja pre nego što mu je konj stigao iz Evrope. Teško je zamisliti irsku i poljsku kuhinju bez krompira, italijansku bez paradajza, srpsku bez pasulja. Amerika je ujedinila biljke, životinje i bacile sveta.
Meni je najzanimljivija mešavina ljudi. Ona postaje očigledna kad zurite deset minuta kroz staklo bilo kojeg njujorškog kafea. Novi svet je pomešao priče, muziku (jedan od američkih najvažnijih izvoznih artikala) i, ako je verovati Nilu Gejmenu, pomešao je i bogove čovečanstva.
Jedan od američkih mitova iz ranog federalnog perioda je fantazija o Kraljevstvu mira, mestu gde lav leže sa gazelom, vuk sa ovcom i tigar pored bebe.
I tada ću im učiniti zavet sa zverjem poljskim i sa pticama nebeskim i s bubinama zemaljskim; i polomiću luk i mač i rat da ih nestane u zemlji, i učiniću da leže bez straha.
Kako je ova fantazija, inspirisana knjigom proroka Osije i Propovedi na gori, uhvatila korena u američkoj kulturi nije mi jasno. Možemo to zamisliti kao neku vrstu nemogućeg i vizionarskog proto-multikulturalizma.
Sloboda!
Vladimir Pištalo o novom romanu, književnim nagradama, literarnim uzorima
Amerikanci često kažu da su svi ljudi koji su došli u Ameriku tu došli dobrovoljno. Po toj školi mišljenja, Amerika je odabrana ne zato što ju je Bog odabrao, već zato što su je odabrali mnogi ljudi. Mnogi, ali ne svi.
Za britanske kriminalce izbor je bio: vešala ili Amerika! Pedesetak hiljada osuđenika je poslato u kolonije.
Milioni Afrikanaca su u Novi svet došli bez svoje volje. Često su radili na plantažama šećerne trske, od koje se pravio rum. Tako se znoj i krv jednih ljudi pretvarala u slatki čaj i pijanstvo drugih.
Jedan od prvih podviga globalnog kapitalizma bio je masovna prodaja ljudi, žena i dece. O ovome treba razmisliti svaki put kada podignemo glas da otkriće Amerike opevamo kao renesansni ili prosvetiteljski projekat.
Zlato!
Priča o zlatu je tu bila od početka Amerike. Inke su napunile sobu zlatom i dragim kamenjem kako Pizaro ne bi ubio Atahualpu. Flota zlata i srebra iz rudnika u Boliviji i Meksiku svake godine je polazila iz Havane – taj prinos je stolećima činio deset odsto budžeta Španije. U jednom sporovoznom procesu, američko zlato izazvalo je inflaciju u Evropi, pa u otomanskoj imperiji, pa u Kini.
Pronosile su se priče o mestima od zlata, od Eldorada do grada Norumbega u Mejnu. Emigranti su godinama pričali da su ulice američkih gradova popločane zlatom.
Mario Puzo se žalio kako su Sicilijanci iz generacije njegovih oca i majke bili mali rastom. Njihovi unuci postali su američki košarkaši.
Običan čovek, koji je kod kuće jeo meso o velikim praznicima, u svom novom okruženju je našao stejkove i kobasice. Emigranti su došli u Ameriku da se najedu.
Što se samog zlata tiče možda je to najbolje izrazio jedan stari italijanski emigrant:
„Pre nego što sam došao u Ameriku čuo sam da su ulice popločane zlatom. Kada sam došao ovde otkrio sam tri stvari. Prvo, ulice nisu bile popločane zlatom. Drugo, ulice uopšte nisu bile popločane. I treće, očekivalo se da ih ja popločam.“
Izvor: RTS OKO
