Tradicionalni politički modeli kulturu nisu prepoznavali kao važan segment svoje državne doktrine i instrument u ostvarivanju sopstvenih interesa, već i zbog toga što kultura sve do sredine prošlog veka i nije bila percipirana kao posebna društvena oblast, podložna institucionalnoj regulaciji, odnosno kao operativni deo društvenog i državno-političkog sistema. Takođe, kulturne politike opisane i razvijane kao praktične politike distancirane od političkog procesa u opštem smislu, izbegavale su sopstvenu identifikaciju sa pojmovima i praksama državnog i nacionalnog interesa, ističući svoju univerzalnost, konkretnost i neku vrstu ideološko-političke neutralnosti. Kriza liberalno-demokratskog poretka u formi koja je otemeljena na političkom Zapadu posle Drugog svetskog rata, ukazala je na nespornu idejno-vrednosnu i institucionalno-sistemsku povezanost, čak zavisnost dominantnih modela kulturne politike u odnosu sa vladajućim ideološkim ili metaideološkim modelom.
Kako smo više puta istakli, bez obzira na procese koji su isticali raznolikost, međunarodnu saradnju i umrežavanje i međunarodne institucije i organizacije, kao i transkulturalnost kao pozitivno vrednovan model sa stanovišta razvojnog procesa Evropske Unije, kao modela za razvojne i integrativne procese na globalnom nivou, nikada ni deklarativno ni u praksi nije osporen državno-nacionalni kontekst formiranja kulturne politike, odnosno činjenica da nju formulišu i sprovode najpre legitimni organi vlasti u svakoj zemlji.
U međuvremenu je porastao značaj kulture u recepciji političkih procesa, i shvaćeno je kulturno poreklo pojmova identiteta i nacije kao pre svega kulturne zajednice, porasla je svest o značaju kulture za ukupnu međunarodnu saradnju država i diplomatiju, ali i kao osnovnog aspekta takozvane meke moći, sa tendencijom da se celovita državna strategija dominantno odredi i razume iz perspektive pojma i praksi strateške kulture.
Nacije su „po zapadnom modelu nacionalnog identiteta shvaćene kao zajednice kulture, čije su pripadnike ujedinili, ako ne i homogenizovali, zajednička istorijska sećanja, mitovi, simboli i tradicije“ (Smit 2010: 25), pa naciju možemo odrediti kao „imenovanu ljudsku populaciju sa zajedničkom istorijskom teritorijom, zajedničkim mitovima i istorijskim sećanjima, zajedničkom masovnom, javnom kulturom, zajedničkom ekonomijom i zajedničkim pravima i dužnostima svih pripadnika“ (Isto, 30). U tom smislu ona ima karakter svojevrsne „kolektivne ličnosti“ (Isto, 34), odnosno posebnog, jedinstvenog i pojedinačnog subjekta u međunarodnim odnosima, određenog njenom osobenom kulturom.
Naciju istovremeno možemo posmatrati kao ideju i kao praksu, odnosno kao ideologiju i kao politički sistem, i one postoje kako u političkom (institucionalnom) smislu i u kulturnom, kroz „predstave i ustanove kroz koje se uspostavlja i održava“ (Šnaper 1996: 15). Kao politička jedinica, nacija se „definiše svojom suverenešću koja se vrši unutra, kako bi se integrisale populacije koje obuhvata, a spolja, da bi se potvrdila kao istorijski subjekt u svetskom poretku zasnovanom na postojanju i odnosima između nacija kao političkih jedinica“, uz težnju da „populacije integriše u jednu zajednicu građana, čije postojanje ozakonjuje delovanje unutar države i izvan nje“ (Isto, 33), pri čemu država na neki način predstavlja „oruđe nacije“ (Isto, 48), i na unutrašnjem i na spoljašnjem smislu.
Za kulturnu politiku je važno da okvir nacionalne države podrazumeva u neku ruku i jedinicu „javne sfere“ podložne praktičnom uređivanju sa stanovišta javnih politika, i ona podrazumeva viđenje „javnog dobra kao mesta transcendencije partikularnosti“ (Isto, 155), ali ne, naravno, i njenog ukidanja. Prevazilaženje partikularnosti, kao „posebnih korena“, političkim, odnosno javnim društvom i apstraktnim, bezličnim ustanovama, „ne podrazumeva potiskivanje tih korena“, u smislu u kom građanski identitet nacionalne države ne briše druge oblike kolektivnih identiteta (Isto, 190).
Bez obzira na poodmakle procese međunarodnih integracija i desuverenizacije, i dalje važi da je „od svih oblika kolektivnog identiteta danas zajedničkim ljudskim bićima, nacionalni identitet možda najbitniji i najobuhvatniji“ i da „rast kosmopolitizma ne dovodi po sebi do opadanja nacionalizma, a uspon regionalnih kulturnih područja nema za posledicu manji uticaj nacionalnog identiteta“ (Smit 2010: 223, 269).
Bez obzira na osporavanja poput onog da se „nacionalna država polako ali sigurno svodi na fikciju o etnosu kao poslednjem kulturnom resursu nad kojim može potpuno da vlada“ (Apaduraj 2008: 34) i da „dugoročno gledano, nacionalna država može da postane drugorazredni akter, jer se polako brišu granice i migracije dovode do novih, hibridnih kulturnih obrazaca“ (Abeles 2014: 27), čime je otpočelo „razdoblje postsuverene države“, koja nacionalnu državu kao nosećeg međunarodnog institucionalnog i idetitetskog subjekta dovodi u pitanje u ime „novih oblika multilateralne i globalne politike“ i „novih, translokalnih formi solidarnosti“ (Isto, 129, 131), moramo imati u vidu da u praksi, a posebno sa sve jačim suverenističkim tendencijama širom sveta, država i dalje podrazumeva primarnu jedinicu javne sfere sa institicionalnim i kulturno-identitetskim obeležjima, koja ostaje osnovno poprište i predmet interesovanja kulturne politike. Može se reći da globalizacijski i migracioni tokovi, globalna ekonomska nestabilnost i energetska kriza nacionalnom identitetu pridaju i funkciju reaktivnosti u ključu Kastelsovog termina „identitet otpora“, koji izgrađuju oni koji osećaju da se nalaze u podređenom položaju (Castells 2002: 16). Ovo je posebno važno imajući u vidu se već idenitetet kao takav „u savremenom društvu gotovo poistovećuje sa otporom prema politici nasilne političko-kulturne identifikacije“ (Vasilijević i Sudzilovski 2017: 125), kao i unifikacije. Na taj način, „nacionalna država i pored svih globalističkih najava o njenom kraju i te kako opstaje, pa čak i najavljuje svoj veliki povratak“ (Simeunović 2017: 794).
Bez ulaženja u problematizaciju i istorijat pojma nacionalnog interesa, ovde ćemo ga odrediti u „mekoj“ varijanti kao težnju svake pojedinačne države da očuva svoju samostalnost (suverenitet), bezbednost i uslove za razvoj, koji ne mora obavezno biti suprotstavljen težnjama drugih država i koji može biti podlažan stvaranju međudržavnih saveza i biti otvoren za široku međunarodnu saradnju. U osnovi, nacionalni interes možemo odrediti kao „platformu na kojoj se grade i sprovode spoljne politike država, odnosno nacionalni interes predstavlja ono što određena država želi da postigne ili sačuva u odnosu na druge države“ (Lipovac i Dimitrijević 2015: 88).
Nacionalni interes, koji ćemo ovde, u skladu sa ponuđenim određenjima nacije, koristiti u sinonimnom značenju sa pojmom državnog interesa, mora da podrazumeva određen koncept, manje ili više eksplicitno formulisan i institucionalno verifikovan, koji bi morao da bude relativno široko prihvaćen unutar same države, bez obzira na njenu političku, ideološku i svakovrsnu identitetsku pluralnost ili partikularne interese pojedinaca i grupa, kao i mogućnost sprovodljivosti u postojećim oblicima međunarodnih odnosa. Takav interes može biti kratkoročan i dugoročan, odnosno, s jedne strane, objektivan ili nužan, u smislu relativno postojanih interesa koji proističu iz geografskih, demografskih, istorijskih ili geoloških (resursnih) faktora i, s druge strane, subjektivan ili promenljiv, koji zavisi od vladajuće elite, ideologije, socijalnih i identitetskih faktora koji podrazumevaju mogućnost promenljivosti. Nacionalni interes ne mora da podrazumeva samo izraz težnji i projekcija vladajuće elite, odnosno vladara, već i „ono što građani, nakon odgovarajućeg razmišljanja, kažu da jeste“ (Naj 2004: 200), odnosno on može biti „smešten u jedan širi demokratski politički proces“, kroz „široku i javnu političku debatu“, koja ističe „legitimitet javnog mnenja“ (Stojanović 151), kao ključni faktor određivanja i verifikacije nacionalnog interesa. Treba takođe imati na umu da u eri globalizacije nacionalnom interesu konkurišu itekako moćni i ponekad konkurentski pozicionirani interesi megakorporacija, interesnih grupa i lobija, međunarodnih organizacija, pa čak i globalnih medija.
Iz toga je jasno da „nacionalni interesi nisu apsolutne kategorije, kao i da nisu univerzalni, odnosno isti za sve države“, dok „projekcija nacionalnih interesa država zavisi od više faktora“ (Lipovac i Dimitrijević 2015: 89). Tako nacionalni interes, što je ovde posebno bitno, ne može biti određivan proizvoljno, već mora počivati na određenim istorijskim i kulturnim faktorima, odnosno istorijski generisanim idejno-vrednosnim kategorijama, na zajedničkom pamćenju i identitetskim formama samoodređenja i samorazumevanja. Značaj kulture za razumevanje i za praksu određivanja i sprovođenja nacionalnog interesa, posebno je vidljiv u pojmovima „meke moći“ i strateške kulture, koje u neku ruku potiskuju „egoistički“ i „agresivni“ pojam nacionalnog interesa, koji baštini tradiciju „državnog razloga“ , u smeru „mekšeg“ određenja praksi i oblika kojima države određuju svoju poziciju u međunarodnim odnosima. Ovo je u skladu sa novijim pristupima u teoriji međunarodnih odnosa usmerenih ka strateško-kulturološkim analizama, a koje polaze od stava da „tradicionalni racionalističko-materijalistički teorijski modeli strateškog odlučivanja prikrivaju kulturne razlike između država“ (Bloomfield 2012: 437), kao i sa primenom metoda složenog i strateškog mišljenja u političkim analizama, kao sinteze teorije i prakse, koje pretpostavljaju „konceptualno, sistemsko, usmereno i ka novim mogućnostima otvoreno mišljenje, koje vodi ka otkrivanju novih organizacionih strategija“ (Alekseeva 2012: 133).
Takođe, ova proizvoljnost ne izbegava se samo uzimanjem u obzir kulturne tradicije i identiteta pri određivanju nacionalnog interesa, već i adekvatnih i pouzdanih saznanja o realnom stanju kulture i društva određene zemlje, kao i željama, namerama, potrebama njenih građana, u čemu kulturna politika može imati značajnu ulogu.
Ovaj „zaokret“ ka strateškoj kulturi u neku ruku svedoči o promeni uloge kulturne politike u opštoj državnoj politici i političkom sistemu, koji se od naglaska na socijalnoj funkciji (dostupnost, socijalna ravnoteža), preko ekonomske (razvojna uloga kulture) premešta na bezbednosnu funkciju kulture i kulturne politike.
Kulturna politika svakako ne može biti nezavisna od opštih pravaca razvoja postavljenih određenim viđenjima nacionalnog interesa, i svakako mu može doprinositi svojim naporima u smeru homogenizacije, integracije građana jedne zemlje i naporima povezanim sa njenom adekvatnom samoreprezantacijom i reprezentacijom u međunarodnom kontekstu. Ako u određivanju nacionalnog interesa polazimo od vrednosti, kulturna politika je tu pre svega kao polje regulisanja idejno-vrednosnih komponenti društvenog i institucionalnog sistema, dok ako u njegovom određivanju polazimo od ciljeva, kulturna politika kao praktična politika usmerana ka dostizanju merljivih rezultata i konkretnih rešenja za konkretne razvojne probleme, ponovo može biti od značajne koristi.
Javni interes, onako kako je ovde viđen, ne bi trebalo da bude suprotstavljen nacionalnom interesu i može, pored bezbednosti i ekonomskog razvoja, biti shvaćen kao jedan od segmenata, odnosno jedan od tri glavna pravca koje država sledi u određivanju nacionalnog interesa. Za javni interes u kulturi moglo bi se reći da ima povlašćeno mesto u razmatranju odnosa između javnog i nacionalnog interesa, odnosno njihovog mogućeg kooptiranja i integracije, s obzirom na ulogu kulture u identitetskim politikama i politikama meke moći i strateške kulture, koje sve više postaju alternativa klasičnom shvatanju nacionalnog interesa.
Ovaj odnos se, naravno, može problematizovati, s obzirom na praktični i konkretni fokus javnih politika, ali već smo ukazali kako ni one ne mogu biti nezavisne kako od temeljnih idejno-vrednosnih kategorija jednog društva, tako ni od opšteg političko-ideološkog konteksta. I javni i nacionalni interes nisu po sebi dati, nego predstavljaju konstrukte, nikako ne proizvoljne i artbitrarne, koji su razrađeni i verifikovani od strane legitimnih organa vlasti jedne države, i u interesu države i njenih građana je da ovi koncepti budu maksimalno usaglašeni, a nipošto nepomirljivo sukobljeni. Važno je pomenuti i potencijal oblika zastupanja javnog interesa da koriguju oblike zastupanja nacionalnog interesa ukoliko bi se oni u prevelikoj meri apatrahovali od potreba i mogućnosti realne zajednice, kao i nacionalnog interesa da ponudi fokus i intregrativnost često partikularizovanim i tehnifikovanim pristupima očuvanju javnog interesa. U osnovi, i javni i nacionalni interes u praksi se izražavaju u ciljevima postavljenim u dokumentima javne politike, koje država usvaja, s tim da se postavlja pitanje nivoa artikulisanosti, eksplikativnosti i usmerenosti nacionalnog interesa proklamovanog od strane države i nivoa njegove sistemske i planske razrade unutar institucionalnog sistema.
(…)
Nacionalni interes u kulturi svakako podrazumeva očuvanje i afirmaciju vrednosti materijalnog i nematerijalnog kulturnog nasleđa, očuvanje i razvoj kulturnog sistema, maksimalno ostvarljivu kulturnu integraciju na državnom nivou uz očuvanje bogatstva raznolikosti, kao i doprinos očuvanju jedinstva kulturnog prostora. Nacionalni interes, ukratko, podrazumeva snažnu i dinamičnu kulturu, koja predstavlja izraz, izvor i generator kulturne samosvesti i opšteg društvenog razvoja, njenu što veću i efikasniju međunarodnu reprezentaciju i njenu snažnu ulogu u očuvanju kulturne samosvesti pripadnika našeg naroda, gde god oni živeli, uz postojanje efikasnog i održivog kulturnog sistema.
Javni interes u odnosu prema nacionalnom, pri čemu ih principijelno ne bi trebalo razdvajati, obezbeđuje konkretnost i merljivost usredređivanja na jasne i ostvarljive ciljeve, dajući jednu „mekšu“ perspektivu „odozdo“, u kojoj ciljevi proističu iz same društvene dinamike i njenog istraživanja „na terenu“, a ne preskriptivnih odluka elita ili apstraktnih procedura, što može da ima korektivnu ulogu u mogućoj ideološkoj instrumentalizaciji kulture, koja bi ugrozila njenu dinamičnost, otvorenost, kao i vrednosti participativnsti i raznolikosti.
Literatura:
Abeles, Mark (2014) Antropologija globalizacije. Beograd: HH vek.
Alekseeva, Tatьяna (2012) Strategičeskaя kulьtura: эvolюciя koncepcii, Polis, političeskie issledovaniя, 5, 130-147.
Apaduraj, Ardžun (2008) Strah od malih brojeva. Beograd. HH vek.
Bloomfield, Alan (2012) Time to Move On: Reconceptualizing the Strategic Culture Debate, Contemporary Security Policy, 33:3, 437-461.
Vasilijević, Danijela i Sudzilovski, Danijela (2017) Globalizacija i nacionalni identitet – percepcija mladih. Globalizacija i glokalizacija. Beograd i Kosovska Mitrovica: Srpsko sociološko društvo, Filozofski fakultet Univerziteta u Prištini i Institut za političke studije.
Castells, Manuel (2002) Moć identiteta. Zagreb: Golden marketing.
Lipovac, Milan i Dimitrijević, Ivan (2015) Nacionalni interes kao analitički koncept: mogućnost za analizu nacionalnog interesa Srbije. Srpska politička misao, 22(4)
Naj, Džejms (2004). Paradoks američke moći – Zašto jedna svetska supersila ne može sama. Beograd: Biblioteka diplomatija.
Simeunović, Dragan (2017) Povratak nacionalne države i sudbina globalizacije. Globalizacija i glokalizacija. Beograd i Kosovska Mitrovica: Srpsko sociološko društvo, Filozofski fakultet Univerziteta u Prištini i Institut za političke studije.
Smit, Antoni (2010) Nacionalni identiteti. Beograd: HH vek.
Stojanović, Filip (2017) Konceptualizacija nacionalnog interesa u teorijskim postavkama realizma. Godišnjak Fakulteta bezbednosti, 143-165.
Šnaper, Dominik (1996) Zajednica građana – o modernoj ideji nacije. Sremski Karlovci-Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića.
ODLOMAK IZ KNJIGE „JAVNI INTERES U KULTURI: TEORIJSKE OSNOVE I POLAZNI KRITERIJUMI VREDNOVANJA“ DR VLADIMIRA KOLARIĆA (Zavod za proučavanje kulturnog razvitka, Beograd, 2023). Knjiga je u celini dostupna na: https://zaprokul.org.rs/javni-interes-u-kulturi-teorijske-osnove-i-polazni-kriterijumi-vrednovanja/?fbclid=IwAR23WgBhDNDT5xe93Pq4KO9WM9JXYRzw5g7Qi5yrLZRWqEWa4vwy0nfIRlIv

