Creda, 11 mar 2026
Žurnal
  • Naslovna
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Preporuka urednika
  • Deseterac
  • Živa riječ
  • Kontakt
  • Odabir pisma
    • Latinica
    • Ćirilica
Više
  • ŽURNALIZAM
  • STAV

  • 📰
  • Arhiva prethodnih objava
Font ResizerAa
ŽurnalŽurnal
  • Naslovna
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Deseterac
  • Živa riječ
  • Preporuka urednika
  • Kontakt
Pretraga
  • Naslovna
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Preporuka urednika
  • Izaberite pismo
  • Deseterac
  • Živa riječ
  • Kontakt
  • Odabir pisma
    • Latinica
    • Ćirilica
Follow US
© Žurnal. Sva prava zadržana. 2024.
KulturaMozaikNaslovna 2STAV

Vladimir Kolarić: Kulturna politika i nacionalni interes

Žurnal
Published: 20. jun, 2023.
Share
SHARE

Tradicionalni politički modeli kulturu nisu prepoznavali kao važan segment svoje državne doktrine i instrument u ostvarivanju sopstvenih interesa, već i zbog toga što kultura sve do sredine prošlog veka i nije bila percipirana kao posebna društvena oblast, podložna institucionalnoj regulaciji, odnosno kao operativni deo društvenog i državno-političkog sistema. Takođe, kulturne politike opisane i razvijane kao praktične politike distancirane od političkog procesa u opštem smislu, izbegavale su sopstvenu identifikaciju sa pojmovima i praksama državnog i nacionalnog interesa, ističući svoju univerzalnost, konkretnost i neku vrstu ideološko-političke neutralnosti. Kriza liberalno-demokratskog poretka u formi koja je otemeljena na političkom Zapadu posle Drugog svetskog rata, ukazala je na nespornu idejno-vrednosnu i institucionalno-sistemsku povezanost, čak zavisnost dominantnih modela kulturne politike u odnosu sa vladajućim ideološkim ili metaideološkim modelom.

Kako smo više puta istakli, bez obzira na procese koji su isticali raznolikost, međunarodnu saradnju i umrežavanje i međunarodne institucije i organizacije, kao i transkulturalnost kao pozitivno vrednovan model sa stanovišta razvojnog procesa Evropske Unije, kao modela za razvojne i integrativne procese na globalnom nivou, nikada ni deklarativno ni u praksi nije osporen državno-nacionalni kontekst formiranja kulturne politike, odnosno činjenica da nju formulišu i sprovode najpre legitimni organi vlasti u svakoj zemlji.

U međuvremenu je porastao značaj kulture u recepciji političkih procesa, i shvaćeno je kulturno poreklo pojmova identiteta i nacije kao pre svega kulturne zajednice, porasla je svest o značaju kulture za ukupnu međunarodnu saradnju država i diplomatiju, ali i kao osnovnog aspekta takozvane meke moći, sa tendencijom da se celovita državna strategija dominantno odredi i razume iz perspektive pojma i praksi strateške kulture.

Nacije su „po zapadnom modelu nacionalnog identiteta shvaćene kao zajednice kulture, čije su pripadnike ujedinili, ako ne i homogenizovali, zajednička istorijska sećanja, mitovi, simboli i tradicije“ (Smit 2010: 25), pa naciju možemo odrediti kao „imenovanu ljudsku populaciju sa zajedničkom istorijskom teritorijom, zajedničkim mitovima i istorijskim sećanjima, zajedničkom masovnom, javnom kulturom, zajedničkom ekonomijom i zajedničkim pravima i dužnostima svih pripadnika“ (Isto, 30). U tom smislu ona ima karakter svojevrsne „kolektivne ličnosti“ (Isto, 34), odnosno posebnog, jedinstvenog i pojedinačnog subjekta u međunarodnim odnosima, određenog njenom osobenom kulturom.

Naciju istovremeno možemo posmatrati kao ideju i kao praksu, odnosno kao ideologiju i kao politički sistem, i one postoje kako u političkom (institucionalnom) smislu i u kulturnom, kroz „predstave i ustanove kroz koje se uspostavlja i održava“ (Šnaper 1996: 15). Kao politička jedinica, nacija se „definiše svojom suverenešću koja se vrši unutra, kako bi se integrisale populacije koje obuhvata, a spolja, da bi se potvrdila kao istorijski subjekt u svetskom poretku zasnovanom na postojanju i odnosima između nacija kao političkih jedinica“, uz težnju da „populacije integriše u jednu zajednicu građana, čije postojanje ozakonjuje delovanje unutar države i izvan nje“ (Isto, 33), pri čemu država na neki način predstavlja „oruđe nacije“ (Isto, 48), i na unutrašnjem i na spoljašnjem smislu.

Za kulturnu politiku je važno da okvir nacionalne države podrazumeva u neku ruku i jedinicu „javne sfere“ podložne praktičnom uređivanju sa stanovišta javnih politika, i ona podrazumeva viđenje „javnog dobra kao mesta transcendencije partikularnosti“ (Isto, 155), ali ne, naravno, i njenog ukidanja. Prevazilaženje partikularnosti, kao „posebnih korena“, političkim, odnosno javnim društvom i apstraktnim, bezličnim ustanovama, „ne podrazumeva potiskivanje tih korena“, u smislu u kom građanski identitet nacionalne države ne briše druge oblike kolektivnih identiteta (Isto, 190).

Bez obzira na poodmakle procese međunarodnih integracija i desuverenizacije, i dalje važi da je „od svih oblika kolektivnog identiteta danas zajedničkim ljudskim bićima, nacionalni identitet možda najbitniji i najobuhvatniji“ i da „rast kosmopolitizma ne dovodi po sebi do opadanja nacionalizma, a uspon regionalnih kulturnih područja nema za posledicu manji uticaj nacionalnog identiteta“ (Smit 2010: 223, 269).

Bez obzira na osporavanja poput onog da se „nacionalna država polako ali sigurno svodi na fikciju o etnosu kao poslednjem kulturnom resursu nad kojim može potpuno da vlada“ (Apaduraj 2008: 34) i da „dugoročno gledano, nacionalna država može da postane drugorazredni akter, jer se polako brišu granice i migracije dovode do novih, hibridnih kulturnih obrazaca“ (Abeles 2014: 27), čime je otpočelo „razdoblje postsuverene države“, koja nacionalnu državu kao nosećeg međunarodnog institucionalnog i idetitetskog subjekta dovodi u pitanje u ime „novih oblika multilateralne i globalne politike“ i „novih, translokalnih formi solidarnosti“ (Isto, 129, 131), moramo imati u vidu da u praksi, a posebno sa sve jačim suverenističkim tendencijama širom sveta, država i dalje podrazumeva primarnu jedinicu javne sfere sa institicionalnim i kulturno-identitetskim obeležjima, koja ostaje osnovno poprište i predmet interesovanja kulturne politike. Može se reći da globalizacijski i migracioni tokovi, globalna ekonomska nestabilnost i energetska kriza nacionalnom identitetu pridaju i funkciju reaktivnosti u ključu Kastelsovog termina „identitet otpora“, koji izgrađuju oni koji osećaju da se nalaze u podređenom položaju (Castells 2002: 16). Ovo je posebno važno imajući u vidu se već idenitetet kao takav „u savremenom društvu gotovo poistovećuje sa otporom prema politici nasilne političko-kulturne identifikacije“ (Vasilijević i Sudzilovski 2017: 125), kao i unifikacije. Na taj način, „nacionalna država i pored svih globalističkih najava o njenom kraju i te kako opstaje, pa čak i najavljuje svoj veliki povratak“ (Simeunović 2017: 794).

Bez ulaženja u problematizaciju i istorijat pojma nacionalnog interesa, ovde ćemo ga odrediti u „mekoj“ varijanti kao težnju svake pojedinačne države da očuva svoju samostalnost (suverenitet), bezbednost i uslove za razvoj, koji ne mora obavezno biti suprotstavljen težnjama drugih država i koji može biti podlažan stvaranju međudržavnih saveza i biti otvoren za široku međunarodnu saradnju. U osnovi, nacionalni interes možemo odrediti kao „platformu na kojoj se grade i sprovode spoljne politike država, odnosno nacionalni interes predstavlja ono što određena država želi da postigne ili sačuva u odnosu na druge države“ (Lipovac i Dimitrijević 2015: 88).

Nacionalni interes, koji ćemo ovde, u skladu sa ponuđenim određenjima nacije, koristiti u sinonimnom značenju sa pojmom državnog interesa, mora da podrazumeva određen koncept, manje ili više eksplicitno formulisan i institucionalno verifikovan, koji bi morao da bude relativno široko prihvaćen unutar same države, bez obzira na njenu političku, ideološku i svakovrsnu identitetsku pluralnost ili partikularne interese pojedinaca i grupa, kao i mogućnost sprovodljivosti u postojećim oblicima međunarodnih odnosa. Takav interes može biti kratkoročan i dugoročan, odnosno, s jedne strane, objektivan ili nužan, u smislu relativno postojanih interesa koji proističu iz geografskih, demografskih, istorijskih ili geoloških (resursnih) faktora i, s druge strane, subjektivan ili promenljiv, koji zavisi od vladajuće elite, ideologije, socijalnih i identitetskih faktora koji podrazumevaju mogućnost promenljivosti. Nacionalni interes ne mora da podrazumeva samo izraz težnji i projekcija vladajuće elite, odnosno vladara, već i „ono što građani, nakon odgovarajućeg razmišljanja, kažu da jeste“ (Naj 2004: 200), odnosno on može biti „smešten u jedan širi demokratski politički proces“, kroz „široku i javnu političku debatu“, koja ističe „legitimitet javnog mnenja“ (Stojanović 151), kao ključni faktor određivanja i verifikacije nacionalnog interesa. Treba takođe imati na umu da u eri globalizacije nacionalnom interesu konkurišu itekako moćni i ponekad konkurentski pozicionirani interesi megakorporacija, interesnih grupa i lobija, međunarodnih organizacija, pa čak i globalnih medija.

Iz toga je jasno da „nacionalni interesi nisu apsolutne kategorije, kao i da nisu univerzalni, odnosno isti za sve države“, dok „projekcija nacionalnih interesa država zavisi od više faktora“ (Lipovac i Dimitrijević 2015: 89). Tako nacionalni interes, što je ovde posebno bitno, ne može biti određivan proizvoljno, već mora počivati na određenim istorijskim i kulturnim faktorima, odnosno istorijski generisanim idejno-vrednosnim kategorijama, na zajedničkom pamćenju i identitetskim formama samoodređenja i samorazumevanja. Značaj kulture za razumevanje i za praksu određivanja i sprovođenja nacionalnog interesa, posebno je vidljiv u pojmovima „meke moći“ i strateške kulture, koje u neku ruku potiskuju „egoistički“ i „agresivni“ pojam nacionalnog interesa, koji baštini tradiciju „državnog razloga“ , u smeru „mekšeg“ određenja praksi i oblika kojima države određuju svoju poziciju u međunarodnim odnosima. Ovo je u skladu sa novijim pristupima u teoriji međunarodnih odnosa usmerenih ka strateško-kulturološkim analizama, a koje polaze od stava da „tradicionalni racionalističko-materijalistički teorijski modeli strateškog odlučivanja prikrivaju kulturne razlike između država“ (Bloomfield 2012: 437), kao i sa primenom metoda složenog i strateškog mišljenja u političkim analizama, kao sinteze teorije i prakse, koje pretpostavljaju „konceptualno, sistemsko, usmereno i ka novim mogućnostima otvoreno mišljenje, koje vodi ka otkrivanju novih organizacionih strategija“  (Alekseeva 2012: 133).

Takođe, ova proizvoljnost ne izbegava se samo uzimanjem u obzir kulturne tradicije i identiteta pri određivanju nacionalnog interesa, već i adekvatnih i pouzdanih saznanja o realnom stanju kulture i društva određene zemlje, kao i željama, namerama, potrebama njenih građana, u čemu kulturna politika može imati značajnu ulogu.

Ovaj „zaokret“ ka strateškoj kulturi u neku ruku svedoči o promeni uloge kulturne politike u opštoj državnoj politici i političkom sistemu, koji se od naglaska na socijalnoj funkciji (dostupnost, socijalna ravnoteža), preko ekonomske (razvojna  uloga kulture) premešta na bezbednosnu funkciju kulture i kulturne politike.

Kulturna politika svakako ne može biti nezavisna od opštih pravaca razvoja postavljenih određenim viđenjima nacionalnog interesa, i svakako mu može doprinositi svojim naporima u smeru homogenizacije, integracije građana jedne zemlje i naporima povezanim sa njenom adekvatnom samoreprezantacijom i reprezentacijom u međunarodnom kontekstu. Ako u određivanju nacionalnog interesa polazimo od vrednosti, kulturna politika je tu pre svega kao polje regulisanja idejno-vrednosnih komponenti društvenog i institucionalnog sistema, dok ako u njegovom određivanju polazimo od ciljeva, kulturna politika kao praktična politika usmerana ka dostizanju merljivih rezultata i konkretnih rešenja za konkretne razvojne probleme, ponovo može biti od značajne koristi.

Javni interes, onako kako je ovde viđen, ne bi trebalo da bude suprotstavljen nacionalnom interesu i može, pored bezbednosti i ekonomskog razvoja, biti shvaćen kao jedan od segmenata, odnosno jedan od tri glavna pravca koje država sledi u određivanju nacionalnog interesa. Za javni interes u kulturi moglo bi se reći da ima povlašćeno mesto u razmatranju odnosa između javnog i nacionalnog interesa, odnosno njihovog mogućeg kooptiranja i integracije, s obzirom na ulogu kulture u identitetskim politikama i politikama meke moći i strateške kulture, koje sve više postaju alternativa klasičnom shvatanju nacionalnog interesa.

Ovaj odnos se, naravno, može problematizovati, s obzirom na praktični i konkretni fokus javnih politika, ali već smo ukazali kako ni one ne mogu biti nezavisne kako od temeljnih idejno-vrednosnih kategorija jednog društva, tako ni od opšteg političko-ideološkog konteksta. I javni i nacionalni interes nisu po sebi dati, nego predstavljaju konstrukte, nikako ne proizvoljne i artbitrarne, koji su razrađeni i verifikovani od strane legitimnih organa vlasti jedne države, i u interesu države i njenih građana je da ovi koncepti budu maksimalno usaglašeni, a nipošto nepomirljivo sukobljeni. Važno je pomenuti i potencijal oblika zastupanja  javnog interesa da koriguju oblike zastupanja nacionalnog interesa ukoliko bi se oni u prevelikoj meri apatrahovali od potreba i mogućnosti realne zajednice, kao i nacionalnog interesa da ponudi fokus i intregrativnost često partikularizovanim i tehnifikovanim pristupima očuvanju javnog interesa. U osnovi, i javni i nacionalni interes u praksi se izražavaju u ciljevima postavljenim u dokumentima javne politike, koje država usvaja, s tim da se postavlja pitanje nivoa artikulisanosti, eksplikativnosti i usmerenosti nacionalnog interesa proklamovanog od strane države i nivoa njegove sistemske i planske razrade unutar institucionalnog sistema.

(…)

Nacionalni interes u kulturi svakako podrazumeva očuvanje i afirmaciju vrednosti materijalnog i nematerijalnog kulturnog nasleđa, očuvanje i razvoj kulturnog sistema, maksimalno ostvarljivu kulturnu integraciju na državnom nivou uz očuvanje bogatstva raznolikosti, kao i doprinos očuvanju jedinstva kulturnog prostora. Nacionalni interes, ukratko, podrazumeva snažnu i dinamičnu kulturu, koja predstavlja izraz, izvor i generator kulturne samosvesti i opšteg društvenog razvoja, njenu što veću i efikasniju međunarodnu reprezentaciju i njenu snažnu ulogu u očuvanju kulturne samosvesti pripadnika našeg naroda, gde god oni živeli, uz postojanje efikasnog i održivog kulturnog sistema.

Javni interes u odnosu prema nacionalnom, pri čemu ih principijelno ne bi trebalo razdvajati, obezbeđuje konkretnost i merljivost usredređivanja na jasne i ostvarljive ciljeve, dajući jednu „mekšu“ perspektivu „odozdo“, u kojoj ciljevi proističu iz same društvene dinamike i njenog istraživanja „na terenu“, a ne preskriptivnih odluka elita ili apstraktnih procedura, što može da ima korektivnu ulogu u mogućoj ideološkoj instrumentalizaciji kulture, koja bi ugrozila njenu dinamičnost, otvorenost, kao i vrednosti participativnsti i raznolikosti.

Literatura:

Abeles, Mark (2014) Antropologija globalizacije. Beograd: HH vek.

Alekseeva, Tatьяna (2012) Strategičeskaя kulьtura: эvolюciя koncepcii, Polis, političeskie issledovaniя, 5, 130-147.

Apaduraj, Ardžun (2008) Strah od malih brojeva. Beograd. HH vek.

Bloomfield, Alan (2012) Time to Move On: Reconceptualizing the Strategic Culture Debate, Contemporary Security Policy, 33:3, 437-461.

Vasilijević, Danijela i Sudzilovski, Danijela (2017) Globalizacija i nacionalni identitet – percepcija mladih. Globalizacija i glokalizacija. Beograd i Kosovska Mitrovica: Srpsko sociološko društvo, Filozofski fakultet Univerziteta u Prištini i Institut za političke studije.

Castells, Manuel (2002) Moć identiteta. Zagreb: Golden marketing.

Lipovac, Milan i Dimitrijević, Ivan (2015) Nacionalni interes kao analitički koncept: mogućnost za analizu nacionalnog interesa Srbije. Srpska politička misao, 22(4)

Naj, Džejms (2004). Paradoks američke moći – Zašto jedna svetska supersila ne može sama. Beograd: Biblioteka diplomatija.

Simeunović, Dragan (2017) Povratak nacionalne države i sudbina globalizacije. Globalizacija i glokalizacija. Beograd i Kosovska Mitrovica: Srpsko sociološko društvo, Filozofski fakultet Univerziteta u Prištini i Institut za političke studije.

Smit, Antoni (2010) Nacionalni identiteti. Beograd: HH vek.

Stojanović, Filip (2017) Konceptualizacija nacionalnog interesa u teorijskim postavkama realizma. Godišnjak Fakulteta bezbednosti, 143-165.

Šnaper, Dominik (1996) Zajednica građana – o modernoj ideji nacije. Sremski Karlovci-Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića.

ODLOMAK IZ KNJIGE „JAVNI INTERES U KULTURI: TEORIJSKE OSNOVE I POLAZNI KRITERIJUMI VREDNOVANJA“ DR VLADIMIRA KOLARIĆA (Zavod za proučavanje kulturnog razvitka, Beograd, 2023). Knjiga je u celini dostupna na: https://zaprokul.org.rs/javni-interes-u-kulturi-teorijske-osnove-i-polazni-kriterijumi-vrednovanja/?fbclid=IwAR23WgBhDNDT5xe93Pq4KO9WM9JXYRzw5g7Qi5yrLZRWqEWa4vwy0nfIRlIv

Share This Article
Facebook Telegram Copy Link
Previous Article Sporazum Crne Gore i takozvane CPC: Novo iskušenje za Srpsku pravoslavnu crkvu
Next Article Kosovski Srbi između prištinskog i beogradskog „Procesa“

Izbor pisma

ћирилица | latinica

Vaš pouzdan izvor za tačne i blagovremene informacije!

Na ovoj stranici utočište nalaze svi koji razum pretpostavljaju sljepilu odanosti, oni koji nisu svrstani u razne sisteme političke korupcije. Ne tražimo srednji, već istinit i ispravan put u shvatanju stvarnosti.
FacebookLike
XFollow
YoutubeSubscribe
- Donacije -
Ad image

Popularni članci

Vuk Bačanović: Pravoslavna džemahirija? Ili projekat kulturnog čišćenja?

Piše: Vuk Bačanović U zemljama Zapadnog Balkana sekularna država sve više ustupa prostor vjerskim zajednicama,…

By Žurnal

Za brod spremni

Osvrt predsjednika Ujedinjene CG Gorana Danilovića na aferu u vezi sa jedrenjakom ,,Jadran“ koju su izazvala dva…

By Žurnal

Bilo jednom jedno Sutomore: Novogodišnje sećanje na bezbrižna leta u poslednjem utočištu paradajz-turizma

Piše: Vule Žurić Među novogodišnjim aranžmanima naših turističkih agencija nalazi se i praznični boravak u…

By Žurnal

Sve je lakše kad imaš tačnu informaciju.
Vi to već znate. Hvala na povjerenju.

Možda Vam se svidi

KulturaNaslovna 6Sport

Život, to je ono što sanjamo svaki dan

By Žurnal
Mozaik

Kako će novi evropski zakon uticati na rad mobilnih telefona

By Žurnal
KulturaNaslovna 6

Ruski cement u zapadnoj oluji

By Žurnal
KulturaPolitika

Cvrčak za ručak

By Žurnal
Žurnal
Facebook Twitter Youtube Rss Medium

O nama


Na ovoj stranici utočište nalaze svi koji razum pretpostavljaju sljepilu odanosti, oni koji nisu svrstani u razne sisteme političke korupcije. Ne tražimo srednji, već istinit i ispravan put u shvatanju stvarnosti.

Kategorije
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Preporuka urednika
  • Deseterac
  • Živa riječ
Korisni linkovi
  • Kontakt
  • Impresum

© Žurnal. Sva prava zadržana. 2024.

© Žurnal. Sva prava zadržana. 2024.
Dobrodošli nazad!

Prijavite se na svoj nalog

Username or Email Address
Password

Lost your password?