Uprkos ovdašnjim antisrpskim, pa samim tim antiintelektualnim tumačima „svega“, preporučujem da o Kosovskom mitu gledamo iz perspektive najumnijih ljudi romantičarske Evrope 19. vijeka, a ne iz ugla Glavnog odbora DPS, ili uredništva Antene M, što mu, pokazalo se, dođe na isto.
Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Prosvećena Evropa je u srpskom oplakivanju kosovskog poraza vidjela umjetničku veličinu ravnu antičkoj tragediji, a ne plitkoumno slavljenje poraza, kako Lazara i Oblića hoće da protumače oni koji nijesu pročitali ništa.
A oni među njima koji su nešto čitali, bez ikakvih problema, baštine slavljenje i veličine npr. Pariske komune ili veterana iz građanskog španskog rata, dva oružana sukoba kojima istorija zna jasan kraj i prepoznaje gubitnike.
Pa, ipak, ti i takvi vojni porazi proletera i ideoloških preteča ovdašnjih komunista, imali su, a i danas imaju svoje „guslare“. One koji pjevaju bajke o poraženim „špancima“ i „internacionalcima“ sa crvenim petokrakama, a neće da razumiju Njegoša, koji o Kosovskoj pogibiji pjeva kao o posebnom duhovnom i viteškom nadahnuću za generacije Crnogoraca.
Do narednog čitanja!

