
Smatramo da je dobro biti iskren sa ljudima, jer to podrazumeva da ih ne lažemo, ne manišulišemo njima, ne skrivamo se iza mnogobrojnih maski, ne igramo igre moći. To je istina, jer iskrenost podrazumeva otvorenost, odsustvo nepoverenja, što omogućava da drugi vide onu iskru u nama koja nas duboko određuje i otvara mogućnost da se odnosi uspostave na osnovu međusobnog poverenja i uvažavanja, u komunikaciji bez „zadnje misli“. Istinski iskreni ljudi su bezazleni, oni ne prilaze drugima sa računicom, primislima, predrasudama, niti u drugima vide pretnju. Iako sa stanovišta normi „ovoga sveta“ iskrenost može da deluje kao znak slabosti, na nju se može primeniti obrnuta, u osnovi jevanđelska logika, po kojoj će slabi pobediti moćne, jer na posletku i u konačnici (Sudu) neće odlučivati ovosvetski kriterijumi zasnovani na nasilju, dominaciji i kontroli, nego oni čija su osnovi ljubav i sloboda. U tom smislu, ne bi ni trebalo govoriti o „pobedi“, jer istinski bezazleni ne žele nikoga da pobede, nego da svima bude dobro u krilu Božijem.
Ipak, iskrenost ne treba da bude ni nametljivost, jer ne može se i ne treba baš pred svakim ogoljavati, svakom govoriti sve što nam padne na pamet. Jer, prvo, svašta nam prolazi kroz glavu, a prolazne pomisli, hirovi i magnovenja nisu uvek izraz onoga što mi zapravo jesmo i što treba da budemo.
Drugo, ako se pred svakim otvaramo, to nije samo stvar mogućnosti da nas taj na neki način iskoriti i da nas ugrozi, nego i toga da sagovornika možemo zbuniti, opteretiti, dovesti u nedoumicu. Da ne govorimo da se, makar i nesvesno, iza tobožnje iskrenosti i poverljivosti može kriti strast za ogovaranjem ili osuđivanjem trećih lica, ili navodno iskreno treskanje u lice sagovorniku nečega o njemu za šta on u tom trenutku nije spreman, ili što možda nije ni istinito, nego mi to tako vidimo.
Onim što nazivamo iskrenošću, drugog možemo na svoj način porobljavati, obavezivati na određen odnos prema nama, okivati ga u relaciji koja mu možda sasvim ne prija. Takođe, to može biti nesvesna taktika izazivanja sažaljenja ili znak preterane radoznalosti za drugog, kada počnemo od njega da očekujemo isti nivo iskrenosti o svojim osećanjima ili životnim prilikama koji mi sami navodno demonstriramo.
Čovek u odnosima treba da bude trezven i da odredi meru i oblik komunikacije, da je prilagođava različitim ljudima, u skladu sa njihovim mogućnostima, potrebama, okolnostima u kojima su, kao i sa vrstom odnosa koji imamo sa njima, uzimajući u obzir i dalje perspektive tog odnosa. Sa drugima se možemo duboko prožimati, ljudi međusobno mogu dostići visok nivo saglasnosti i saosećajnosti, ali ipak postoji i lična autonomija svakog od nas, svačija lična sloboda i posebnost, nad kojima ne možemo imati vlast i ne možemo je sasvim ni pojmiti ili proosećati, doživeti.
Postoje naravno i lične mane i ograničenja, koje nam svima smetaju da na pravi način razumemo druge ljude i njihove postupke, motive i želje. Neke stvari u odnosima jednostavno ostavljamo Bogu, koji je uvek „onaj treći“ u svakoj našoj relaciji, onaj „posredi nas“.
U tom smislu, jedino prema njemu možemo biti savim iskreni. Ispovedajući mu se, opšteći sa njim, živeći njim, mi odmeravamo sebe, zrakom i talasom istinske iskrenosti osvetljavajući i ispirajući naslage palosti i lažnosti koje imamo u sebi. Na taj način se čisti i naš odnos prema drugima, u smeru istinske otvorenosti, istinske ljubavi koja ne bi nikim da vlada i nikog da kontroliše, pa makar i pod maskom blagorodne iskrenosti.
Vladimir Kolarić
Izvor: Patmos.rs