Sanjam uoči Preobraženja,
na nikšićkom bedemu
pričam s tek počivšim
Miodragom Pavlovićem
Pjesnik me očinski gleda,
lice mu crveni,
potom postaje žuto kao vosak.
Taman zaustim da pitam
nešto o postu i snovima,
pjesnik se nasmiješi krotko
pa otprhnu nekud kao lasta
Izvor: Orfej u svijetu crnog Erosa

Akademik, antologičar, vanserijski esejističar i pjesnik Miodrag Pavlović upokojio se 17. avgusta 2014. godine u Tutlingenu (Njemačka). Vijest o pjesnikovoj smrti zatekla me u trenutku dok sam analizirao sadržinu sna koji me probudio pred zoru tog 18. avgusta. San je pretočen u pjesmu koju prilažem. U to vrijeme već sam imao iza sebe nekolike godine posvećenih izučavanju poetike ovog pjesnika; nekolike godine nedoraslog lutanja i ambicije da ću makar sačiniti uvod u poetiku hramovnosti Miodraga Pavlovića.
Ostao je samo taj školski rad u kome sam opisao pjesnikovo „hododarje” od grčke/svetogorske epifanije („Mleko iskoni”, 1962), pa do apokaliptičkih i preobraženjskih slika iz zbirke „Svetli i tamni praznici” (1971). (Tome ću se vratiti kad dorastem.)
Današnji dan me opominje ne samo na intimni značaj spomenutog snoviđenja, nego me podsjeća i na zapanjujuću činjenicu da se pjesnik preobrazio u lastu uoči Preobraženja. Ako postoji jedna riječ koja može da smisaono/logosno poveže preko četrdeset pjesničkih i dvadesetak esejističkih knjiga Miodraga Pavlovića, onda je to „Preobraženje”. Evo, uostalom, i jedna Pavlovićeva pjesma:
O da sam se rodio
u drugo vreme
i mogao da se pridružim svadbi
na kojoj se voda pretočila
u vinoI da sam sedeo za stolom
na kojem se
malo hleba pretvorilo
u mnoga i svetla telaIli da sam samo protrčao
preko polja
pre no što se smrklo
nebo iznad GolgoteNisam bio na svadbi u Kani
niti sam
svedok vaskrsenjazato se odričem svakog htenja
i nadam se još malo u hleb
i Njegova preobraženja
*Svetogorski dani i noći
Milorad Durutović
