U Crnoj Gori postoji nekoliko „umjetnika“ za čiju (po)etiku valja osmisliti naziv, a za zvaničnog šefa proglasiti najvećeg antitalenta među njima znanog po nadimku Šok, a imenom i prezimenom to je Mihailo Radojičić. Pa najbolje onda tako: šokizam. Dočim, to što spomenuti nema talenta za umjetnost ne znači da nije pun (govora) mržnje, koju javno plasira prema Srbima i pravoslavlju, i to mnogo puta bez ikakve zakonske sankcije.
U medicinskom smislu riječi, šok je skup znakova i simptoma, koji nastaju kao posledica poremećene cirkulacije, hipoksije i posledične hipeperfuzije tkiva, koja imaju za posledicu pojavu, sekundarnih, funkcionalnih i morfoloških oštećenja organskih sistema. Kada je, dakle, umjetnik Radojičić, a sudeći po nedavnom oglašavanju u listu „Pobjeda“ (pobjeda.me) i nedostojan tumač Njegoševog djela, osmislio svoje umjetničko ime, „Šok“, sigurno nije imao u vidu medicinsku semantiku.
Pretpostavimo da je tako dobrim smišljanjem umjetničkog imenom imao u vidu recepcijski efekat. Stoga je primjerenije njegovu estetiku šoka („šokiranja“ publike) razumjeti u pojmovniku, uvijek zahvalnog, Vukajlije: Vau-efekat, ujebotebog-efekat, ccc-efekat – najpoželjnija reakcija koju današnji mediji, filmska i muzička industrija žele da izazovu kod prosečnog gledaoca. Nije bitno da li vas prikazani sadržaj oduševljava ili vas je naterao da povratite žučnu kesu, da li vas je nasmejao ili ste doživeli nikad jači transfer blama. Jedino što je važno jeste da posle toga niste ravnodušni i da (podsvesno) željno iščekujete nastavak. Evo sasvim prikladnog (po)etičkog manifesta za novoimenovani kulturni pokret: „šokizam“.
Prethodno spomenuti (linkovani) šovinistički krešendo Šoka Radojičića dostiže snažan zamah intelektualne prizemnosti, ali i mržnje prema svemu srpskom. Našao, „izguglao“, Šok nekakvu adaptaciju Gorskog vijenca od prije sto godina, objavljenu pod ekaviziranim naslovom Gorski venac, te opleo da tumači i taj tekst i savremeni kontekst.
Veli ovaj intelektualni biser, zalazeći u intenciju Dušana Bogosavljevića, autora koji je adaptovao spomenuto izdanje Gorskog vijenca 1927. godine, kako je to ovaj učinio „da spušti Njegoša na srpski razum“. Kakvo god u estetskom i pedagoškom smislu bilo Bogosavljevićevo adaptovanje Gorskog vijenca, jedino što je evidentno jeste Radojičićev govor mržnje koji nedvosmisleno inkilinira fašizmu. Uzimajući jedan, očigledno, neuspješan pokušaj adaptovanja Gorskog vijenca, pa još starog sto godina, Radojičić u tome nalazi „odličan“ materijal kako bi u maniru de-pe-es-ovskog režima izvršio generalizaciju a u cilju intelektualnog diskreditovanja, dakle, ponižavanja čitavog jednog naroda. Pomislimo samo šta bismo sve mogli, služeći se principom generalizacije, zaključiti o pozorištu ako bismo sudili imajući u vidu Šokovu slavnu umjetničku karijeru.
Kako bi, dalje, prikrivajući zapravo nedostatak erudicije i pameti, postigao „šokantan“ efekat Šok veli: „Jednako se Bogolavljeviću j***, što G. vijenac počinje monologom gl. Junaka V. Danila“ (sic!). To je, dakle, estetska mjera ovog „umjetnika“, taman u skladu sa spomenutim „ujebotebog-efektom“, a još više u skladu sa mediokritetskim intelektom i bićem što emanira samo mržnjom.
Međutim, nadati se da će pravosudni sistem Crne Gore uskoro proraditi te će se ovakvi „umjetnički“ istupi Radojičićevi zakonski kažnjavati. Do tada, njegove fašističke nastupe valja sabirati, te podsjećati javnost da se to u demokratskim društvima kažnjava. Sumnjam da bi Radojičića kada bude sljedeći put pisao „o pravoslavnim glupostima“, da se poslužim njegovom sintagomom, imalo smisla podsjećati da je i sam Njegoš bio pravoslavni vladika.
Milovan Urvan
