Djecu treba voljeti, neizmjerno, i brinuti se za njih. I ta briga majčina, ili onog ko te voli, ona te vrati i ne da ti da propadneš. To je moj utisak i iskustvo i savjet roditeljima: da neodstupno vole svoju djecu
Sva su djeca ista, baš sva. I jevrejska, i muslimanska, i srpska, i grčka, i američka, i imati dječije srce je u stvari – šansa. U dječije srce teško uđe zlo. Kad su mi djeca u Sarajevu vikala: „Ubij Srbina”, znao sam da je to bilo zato što im je to neko stavio u glavu, osjećalo se da oni u srcu nemaju takav probem i da smo mi njima pomalo i simpatični.
S druge strane, neposredno pred dolazak u Sarajevo, prošli smo kroz selo Bradinu, bivše srpsko selo u kome su muslimani počinili ogroman zločin. Pored puta su stajala muslimanska dječica i prodavala jagode. Mi smo stali, popričali malo s njima, kupili jagoda, a oni, kao djeca radosno viču: „Čika pope, čika pope, kupi od mene jagoda…”
Sjetim se često svog djetinjstva, mada još nisam u tim godinama kad se ljudi sve više sjećaju svog detinjstva i mladosti. Mi smo iz sela Planinica, pored Vareša. To je jedna prelijepa planina, prepuna raznih izvora, šuma, potoka, u kojoj sam ja dane i sate provodio igrajući se u prirodi. Moja porodica, Durići, tamo živi stotinjak godina – otkad je tamo došla moja prabaka Dura i u svom naručju donijela mog dedu. Mnogima su pitanja odakle si, kog si porijekla, najvažnija. Meni lično to nije nevažno, ali mislim da nije prevažno, da nije to presudna stvar i da je jako bitno to kako čovjek živi i šta on postavi za svoj cilj u životu. Naravno da je važno mjesto gdje čovjek živi, važan je čas u kome živi, a naročito je važno s kim živi.
Ako uzmemo to da je čovjek prije svega biće koje se ostvaruje samo u odnosu na drugoga, onda je zaista najvažnije kakva će biti konkretna zajednica u kojoj je izabrao da živi, i način života te zajednice.
Otac mi je umro kad sam imao tri godine i to je prvi događaj koji pamtim. Na sahrani mog oca se pojavio sveštenik koji je mojoj majci ostavio jedno Jevanđelje i rekao neka joj to bude utjeha. I kad sam imao negdje oko 15 godina, bivajući kao mlad čovjek u životnim borbama, previranjima unutar ljudske duše, uzeo sam to Jevanđelje i počeo da čitam. Imao sam jasan osjećaj da je to istina i da je to nešto što može da mi otvori zatvoreni horizont. U to vrijeme sam se stalno čudio zašto se ljudi ne raduju ako sam ja dobar, zašto su ljudi zlobni ako sam ja uspješan – teško mi je to padalo. A onda, polako, počeo sam da se molim pred ikonom uveče ni ne znajući kako se to radi. Doživeo sam nešto što je bilo izvan mojih očekivanja i to je bio neki dar.
Još kad sam bio dijete, bio sam u društvu sa starijima i tragao za autoritetom i u životu i u književnosti, u muzici. Ali nikada nisam bio ničiji fan. Nisam prihvatao da imam idola – mogao sam da poštujem i da volim, ali da se klanjam nekom, to ne. Bilo je potrebno da me nešto potpuno obuzme i ja sam to doživio tek kad sam upoznao Hrista.
Pravi autoritet nikada neće ugroziti čovjekovu slobodu, a mladi ljudi danas se bune jer osjećaju koliko su porobljeni – „zahvaljujući” televizijama, neodgovornim roditeljima, neodgovornim piscima, novinama i novinarima. Uvijek je zato bitno paziti da im se ne uđe u prostor njihove slobode, jer automatski prestaju da slušaju.
Roditelji su često nepažljivi i često zbog ozbiljnog neznanja ne mogu da im pomognu, nego više instinktivno osjećaju šta valja, šta ne valja pa onda insistiraju na tome. Moja majka je govorila „nemoj da ideš tamo”, „nemoj da radiš to”, i ja sam veoma često to prezirao i radio baš ono što je branila. Kasnije sam shvatio da je stvar moje slobode šta ću raditii, a da majka utiče na nju jedino kao neko ko me iskreno voli. To je, po meni, najbolji savjet za roditelje: djecu treba voljeti, neizmjerno, i brinuti se za njih. I ta briga majčina, ili onog ko te voli, ona te vrati i ne da ti da propadneš. To je moj utisak i iskustvo i savjet roditeljima: da neodstupno vole svoju djecu.
Izvor: Intervju za časopis „STATUS“, 2005.
