Piše: Vladika Grigorije
Ovaj tekst posvećujem našim hrabrim i pametnim studentima, gledajući u njih kao u pravednike koji dolaze da spasu i sebe i nas. Nas istrošene i oronule
Prije nekoliko dana pročitao sam da je, prema izboru lingvista iz Filološkog društva „Reči“, za riječ godine u Srbiji proglašena nadstrešnica. Izbor me nije iznenadio, ali me je, uprkos tome, uznemirio. Htjedoh da kažem kako je to zbog toga što je ta riječ u našu svakodnevicu unijela jednu neizdrživu, probadajuću neizvjesnost koja dopire do kostiju. Međutim, moram dodati jednu ispravku: nije riječ o neizvjesnosti, već upravo o izvjesnosti onoga što nastaje kada se zanemare ne samo famozna „pravila struke“ već i elementarna ljudskost.
Nadstrešnica je u svakom smislu moćna metafora. Ali prelomne situacije u životu pojedinca i društva nastaju kada se izgubi granica između metafore i realnosti. A nama se upravo to dogodilo. Nadstrešnica, koja bi trebalo da štiti od prirodnih nepogoda one koji se pod njom nalaze, u djeliću sekunde pretvorila se u giljotinu koja se obrušila na njihove glave. Ono što je naročito strašno jeste činjenica što se u ovom (našem) padu izgubila granica između stvari i ljudi, između nesreće i zločina.
Mnogo pre betonske nadstrešnice, pala je svest o odgovornosti i ljudskosti
Nadstrešnica, naime, nije pala sama od sebe: nju su svojim radom ili neradom, svejedno je – a ipak se nadamo da će se što prije saznati – oborili upravo oni koji su na sebe preuzeli brigu o bezbjednosti onih na koje se ona srušila. To znači da je mnogo prije pada betonske nadstrešnice na novosadskoj željezničkoj stanici došlo do pada jedne mnogo važnije „nadstrešnice“, a to je svijest o odgovornosti i ljudskosti. Ili je možda prije riječ o nizu padova kojima je uzrok ljudski faktor, što je naročito bolno i otriježnjujuće budući da se u tim padovima čovjek sasvim poistovjetio sa svojim (ne)djelom.
S proljeća ’92. bio sam uključen u organizaciju studentskih protesta. I tada su, shvatam to tek sada, protesti bili pokrenuti padom nadstrešnice. Ta nadstrešnica se zvala Jugoslavija. Dugo me je mučilo pitanje zašto mi, tadašnji studenti, ipak nismo bili u stanju da priču iznesemo do kraja.
Glavni razlog je to što mi tada, uprkos svemu, nismo shvatali šta se dogodilo, nismo shvatali da je pala nadstrešnica. Još više smo se zbunili kad su počele stizati vijesti o mnogima koji su pod njom poginuli. Iako su nekima od nas i bližnji stradali u njenom obrušavanju, mi nismo sasvim razumjeli šta se dešava. Zašto? Zato što smo i sami, tek sada mi je to postalo jasnije, bili pod njom.
Rat je bila čarobna riječ spasa za sve krivce odgovorne za pad nadstrešnice zvane Jugoslavija. Rat je omogućio njima da ne odgovaraju, a za mnoge je postao teren za bogaćenje, a bogami i prostor za ubijanje nevinih i za sve ostalo što je već poznato. Nadstrešnica s tim tako lijepim imenom dugo je padala po nama i drobila nam kosti, a da mi nismo bili u stanju da se ispod nje konačno sklonimo. A sve ovo postalo mi je tako očigledno kada sam vidio kako se u ovoj sadašnjoj teškoj situaciji ponašaju današnji studenti.
Vladika Grigorije: Srbi na Kosovu za mene su zalog, seme za budućnost
Mladi danas ne žele da pridržavaju građevinu koja se neminovno urušava
Posmatrajući ih šta rade i šta govore, počeo sam duboko da vjerujem da pred nama konačno stoji pokoljenje mladih ljudi koji su u stanju da stvari nazovu pravim imenom i da riječju i djelom pogode pravo u središte problema. Jer oni ne žele da stoje pred zidom koji pada, niti žele da pridržavaju građevinu koja se neminovno urušava. Iako nas je sve, van svake sumnje, novosadska tragedija veoma pogodila, mladi ljudi, svjesni činjenice da se pod nadstrešnicom željezničke stanice tog kobnog 1. novembra mogao naći bilo ko od njih/nas, odlučili su da ne budu tek žrtve onoga što nas je „snašlo“, već su preuzeli odgovornost – a to znači da su i metaforički i stvarno odlučili da prestanu da stoje pod nadstrešnicama i da izađu.
Više je razloga zbog kojih je to moguće i pokušaću da objasnim kako čitavu tu stvar razumijem. Iako, moram to naglasiti, sve vrijeme osjećam nelagodu što govorim o ovoj tragediji kao metafori, jer kada se sjetim konkretnih ljudi koji su tog dana ispred novosadske željezničke stanice izgubili svoje najmilije, najradije bih zaklopio laptop i ućutao. Međutim, ova djeca koja odaju poštu postradalima na tako dostojanstven način ohrabruju me i obavezuju da nastavim.
Dakle, današnji studenti i omladina, uprkos činjenici da već više od decenije žive u jednom političkom sistemu koji je uistinu izolacionistički, nikako nisu izolovani. Nasuprot tome, oni su otvoreni kako jedni prema drugima, tako i prema svijetu. Mnogi od njih imaju direktno iskustvo života u uređenom društvu budući da studijski borave u inostranstvu ili naprosto putuju, te su u intenzivnom i stalnom kontaktu sa svojim prijateljima i kolegama iz čitave Evrope i svijeta. Imam utisak da je to generacija koja gleda daleko iznad i dalje od besmislenih i destruktivnih podjela i omraza koje su naše lijepe zemlje i krajeve pretvorile u mjesta iz kojih ljudi bježe glavom bez obzira. Drugim riječima, čini mi se da konačno ima nade za njih, za nas, za sve.
I dok razmišljam o tome da se studenti bore za čast, kako svoju tako i svojih roditelja i svih nas, izlazi mi pred oči scena iz čuvene serije Salaš u Malom Ritu, kada uhapšenog studenta od ozloglašenog Šicera brane djeca natpisom „Student nije zapalio žito“. I tada su i student i djeca u toj dirljivoj priči branili čast svojih roditelja. Danas bih najradije napisao ispred svih ustanova u Srbiji: „Jedino što znamo je da nadstrešnicu nisu srušili studenti“.
Vladika Grigorije: Srbi na Kosovu za mene su zalog, seme za budućnost
Kukavički je i licemerno bodriti mlade ljude sa strane
U svakom slučaju, teško mi je da opišem koliko stojim uz tu djecu ili, poštenije, uz nadu koju su probudili u nama. Oni, naime, brane i našu čast, naše dostojanstvo. I ma koliko bilo teško suočiti se s time da je našoj časti i našem dostojanstvu potrebna odbrana – jer to znači da ih mi sami nismo uspjeli odbraniti – nema ništa ljepše od saznanja da postoje nasljednici koji su u stanju da to učine.
Međutim, istovremeno me muči i jedna spoznaja koju me je pomalo sramota da priznam naglas, ali nema smisla ni gurati je pod tepih. Nije li, naime, licemjerno i kukavički bodriti ih i aplaudirati sa strane tim mladim ljudima – kao da smo u kakvoj pozorišnoj sali a ne u realnom životu – očekujući da oni sami iznesu teret, koji se, ako ćemo bar trunku biti iskreni, našao na njihovim plećima našom krivicom? Nije li surovo, nerealno i nadasve nepošteno očekivati od njih da ama baš sve sami iznesu u ime svih nas?
Jeste, oni se bore za svoju budućnost, i jeste da ovaj svijet, da upotrijebim tu već izlizanu frazu, na njima ostaje, ali kakvu poruku mi njima šaljemo i čemu ih to učimo očekujući od njih da ispravljaju naše pogreške i da sami popravljaju svijet koji smo mi pokvarili? I još važnije, dokle će moći tako sami da izdrže i imamo li zaista ikakvo pravo od njih očekivati da nastave, ili se pak razočarati ako odustanu, jer oni ipak svoje živote i svoje studije rizikuju iz dana u dan sve više. Poštenja radi, makar nemojmo smetnuti s uma ove činjenice.
Imajući sve ovo na umu, biti čovjek danas u Srbiji u najmanju ruku znači stati uz našu djecu. Najprije, zato što su njihovi ciljevi ljudski – da kažem to jezikom patrijarha Pavla, a znamo dobro kako se on ponio u svoje vrijeme i u sličnoj situaciji. A to što su im ciljevi čovječni znači da su božanski uzvišeni i plemeniti, tj. u najdubljem smislu riječi hrišćanski.
Ali ovaj uvid ne smije ostati samo na nivou riječi o našoj djeci – jer riječ zna biti loša maska za sopstvenu korupciju i javašluk. Zato svoje riječi moramo potvrđivati i djelom. Ukoliko smo, naime, odgovorni i pošteni građani, ukoliko smo – kako bi to patrijarh Pavle rekao – naprosto ljudi, poslušaćemo tu decu. Zamislite samo da su 1991/1992. stariji poslušali vapaj studenata – koliko bi naša tragedija koja traje već decenijama bila manja.
Izvor: Radar
