Pravoslavni vernici 2. avgusta su obeležili Svetog proroka Iliju, starozavetnog proroka koji je činio mnoga čuda.
„Sveti Ilija je za verne ljude jedna od najfascinantnijih ličnosti u celoj biblijskoj istoriji. On je fascinantan po tome što je hrabar i što je pravedan. I nama bi se sad učinilo da su mnogi ljudi kroz istoriju bili hrabri i pravedni, ali ako se malo bolje zagledamo u istoriju, videćemo da su to uvek jako retki ljudi“, opisao je tokom današnje službe vladika Grigorije.
Ali najpravedniji, najhrabriji ljudi su oni koji se suprostavljaju sili, koji se suprostavljaju onima koji imaju moć da ubiju, da proteraju, da ponize, da ponište čak i ljudski život, naveo je on.
„Interesantno je u toj priči o Svetom proroku Iliji kako on štiti nemoćne pred moćnim carem i njegovom bezbožnom caricom. I uvek je to bilo, do dana-današnjeg je tako. Teško je bilo suprostaviti se moćnom caru i carici, moćnim vladarima i vladaricama. Ali kad stoji pred Gospodom čovek kao što je stajao Ilija, on se ne plaši da kaže i nepravednom caru da je nepravedan“, naveo je.
Važno je, kaže vladika Grigorije, nešto što često zaboravljamo, a što je deo priče o proroku Iliji.
„To je odnos sa prirodom i kakve veze ima u ovoj priči carska nepravednost sa prirodom. Naime, nekom siromahu je carica htela da otme vinograd, da mu dakle otme život dakle. I danas vidimo da to rade bezbožni carevi i vladari, otimaju ljudima ono od čega oni žive. Ilija im je rekao ne možete to da radite, a pošto je bio prorok i pošto je njegova reč bila moćna, oni su ga proterali i hteli su da ga ubiju“, priča vladika Grigorije.
Vladika Grigorije: Srbi na Kosovu za mene su zalog, seme za budućnost
Međutim, Sveti prorok Ilija se molio Bogu.
„I zatvorilo se nebo i zaključali su se oblaci sa kišom na tri godine, što je u to vreme značilo smrt, ne samo za sirotinju koja jede hleba od kiše i od zemlje, nego i za bezbožnog cara i bezbožnu caricu. I u toj priči vidimo kako je povezan čovek sa prirodom i kako je povezana pravednost i nepravednost ljudska sa onim kako može na to da odgovori priroda“, istakao je vladika.
Sveti prorok Ilija se molio u pećini i hranio ga je gavran, podeća vladika i na freske iz manastira Morače.
„Ali se molio Bogu Ilija da Bog nekako pomiluje narod izrailjski… Pravi Izrailjci kao što je Ilija i kao što je uvek prvi među svima, Hristos, oni ne gledaju na to ko je ko, nego gledaju da je svaki čovek dete Božje“, navodi vladika.
Za njega lično, kaže, važno je naučiti da je „povezanost ljudskih sudbina sa prirodom, povezanost narodne sudbine sa prirodom je ogromna i velika“.
„Zato je bilo strašno kad nije padala kiša i bila je strašna glad. Ali Ilija se neprestano molio Bogu. Čitali ste, bila je i strašna grmljavina, ali kaže Sveto pismo, nigde u tome ne beše Boga. A onda, najiđe neki lahor i glas tih i tanak reče Iliji da izađe iz svoje pećine jer pomilovo je Gospod narod Izrailjev. I tad se Ilija vraća, tad se vraća kiša, tad se vraća život. Vraća se i kiša, i život i ono najvažnije za što se Ilija borio, a to je pravda“, kaže vladika.
Nastavlja – „kad se vrati pravda, onda se vraća i red i poredak, i bezbožni car ne može da provodi svoje bezbožničke ideje“.
Izvor: N1
