Piše: Vladan Desnica
„Moj mali piše.“ – Primarna lakoća pisanja u dječačkim godinama za mene je najbolji indicij odsustva dara za taj posao. Bjelodano je da se ono što se zove „izražaj“ ne može imati od rođenja već gotovo u džepu. A muka oko izražaja, borba za nj – alfa i omega umjetničkog stvaranja – već se vrlo rano i neobčno jako ispoljava kod nadarenog djeteta. I ta muka i ta borba povoljan su znamen da dijete intuira u čemu je „čitava stvar“ kod pisanja – da naslućuje postojanje onog „jednog, idealnog i jednog pravog izraza koji lebdi negdje pod suncem, i da osjeća dužnost da taj izraz pronađe“.
I obratno, lakoća pisanja znači odsustvo te slutnje i tog osjećaja, nedostatak ličnog izražaja i potrebe za njim, znači zadovoljavanje neličnim, šablonskim stilom, prihvatanje prvog izraza koji dođe na jezik ili pod pero, ranu oguglalost za banalizirane, konvencionalne, utrte načine izražavanja (čim čujem kakvog dječaka od 14-15 godina gde kaže na pr. da je neko nekome „strah i trepet“, odmah pomislim – i to, ne znam zašto, na kajkavskom: – taj ne bu Flaubert).
A to zadovoljavanje neličnim, banalnim, konvencionalnim izrazom, to odjevanje misli u konfekcijska odijela koja sputavaju pokrete, izobličuju i izjednačavaju oblike raznih tjelesa, opet, ne znači nedostatak ili manjak takozvanog formalnog momenta ili smisla, već baš nedostatak ili manjak sadržajnog, to je naime znak nepreciznog, nedovoljno oštrog, nedovoljno određenog, nedovoljno jasnog osjećanja i mišljenja onoga što se želi izraziti.
Spontanost i lakoća pisanja. – Lakoća pisanja je svojstvo koje nadolazi najkasnije, poslije decenije i decenija truda. To potvrđuju iskustva svih pisaca od najpreciznijih do onih naoko najnebrižnijih za stil (o Tolstoju) vidi naročito dragocjene bilješke Gorkoga.
Karakter spontanosti pisane stvari pristupa posljednji, pošto smo se nad njom namučili i utrošili more vremena, te stekli uvjerenje da ona odava izmučenost i zaudara uljem iz lukijerne. Jedan moj prijatelj književnik običavao je, pošto bi mi pročitao koju svježu napisanu stranicu, predusresti moj sud riječima: „…Znam, još joj nedostaje spontanosti, ali vidjet ćeš ti, za dva-tri dana, dok je malko proradim, bit će ona spontana, ja ti vjeru dajem, i te kako spontana“.
Vladan Desnica, Progutane polemike, (Zapisi o umjetnosti, str. 23-24), Stubovi kulture, Beograd 2001.
Izvor: Srodstvo po izboru
