Piše: Vlada Stanković
Prethodnog četvrtka i petka, 10. i 11. oktobra, u posetu Srbiji je po treći put za poslednjih sedam godina došao predsednik Republike Turske Redžep Tajip Erdogan. Nesumnjivo jedna od najznačajnijih političkih ličnosti poslednjih decenija, Tajip Erdogan je ostao i sada, u sumraku svoje karijere, izuzetno uticajan u određenim političkim krugovima u Evropi i Americi, kao i u muslimanskom svetu i, čini se, posebno i na specifičan način u Srbiji.
Duboki naklon, kojim je Erdogana u Beogradu dočekao predsednik srpske Vlade, ustavno i formalno predvodnik izvršne vlasti zemlje, predstavlja stoga na najjasniji način iskazan odnos između Srbije i Turske u poslednje dve decenije.
Odavno su u međunarodnim odnosima profesionalizam i diplomatsku etikeciju zamenili stvarni ili imaginarni „prijateljski“ lični odnosi političara, koji u svakoj prilici pokušavaju da ubede svoje pristalice i potencijalne birače da su im njihove političke kolege zapravo drugari i da samo oni mogu imati njihovu podršku i osigurati saradnju sa zemljama koje predstavljaju. U ovom pogledu Tajip Erdogan je ostao izuzetno tradicionalan i uzdržan, retko za svoje političke kolege i partnere iz drugih zemalja koristeći intimnu terminologiju, iako mnogi od njih, od Vašingtona do Beograda, njega odavno i uporno nazivaju svojim prijateljem.
Pozicioniranje Turske i Srbije
Predvodeći Tursku već pune dvadeset i dve godine, Erdogan je prošao mnogo krugova političkih promena, nebrojeno puta korenito menjajući i stvarni pravac svoje politike i svoju političku retoriku. Ipak, osnove svojih političkih ubeđenja i svoje politike, turski predsednik nije nikad menjao. Njih čine shvatanje da Turskoj pripada, po nekom naopakom shvatanju istorije, vodeće mesto na svim onim prostorima na kojima se nekada prostiralo Osmansko carstvo, kao i da je u osnovi turskog nacionalnog identiteta islam, i da se on na to mesto mora i postaviti i time ispraviti rez koji je, izbacivši islam, napravio osnivač moderne Turske, Kemal Ataturk.
Uz to, koristeći mesto Turske između Evrope i muslimanskog sveta, kao i geostrateški važan položaj ove velike zemlje, Tajip Erdogan je postepeno i sve snažnije počeo da izražava pretenzije prema poziciji predvodnika čitavog muslimanskog sveta, u jednoj specifičnoj verziji političkog islamizma koja je zbog prisutnih elemenata demokratskog sistema prepoznata i u Evropi i preko Atlantskog okeana kao prihvatljiva ili čak poželjna. Sve do nedavno, turski predsednik je verovao da je uspeo da sebi obezbedi jedno od najvažnijih mesta na svetskoj političkoj sceni i da je uzdigao Ankaru tik uz Vašington, Peking ili Moskvu.
Erdoganovi pokušaji da se pozicionira kao ravnopravni partner liderima najmoćnijih svetskih država doživeli su, međutim, u prethodne tri godine potpuni neuspeh. Od ideje posredovanja između Kremlja i Kijeva, preko nastojanja da odigra značajnu ulogu u sukobu na Bliskom istoku, napori turskog predsednika potvrdili su i njegove lične političke granice, kao i limite uticaja agresivne turske diplomatije. Turska je, postalo je jasno u prethodne dve godine, izuzetno važna država, ali najpre i prvenstveno u regionalnim okvirima, u kojima je njen uticaj najsnažniji i najneposredniji – kao što je to slučaj na Balkanu.
U takvim okolnostima, nameće se jasno pitanje: dokle je Srbija spremna da ide u „prijateljskim“ odnosima sa Turskom i šta to „prijateljstvo“ zapravo sve podrazumeva? Drugim rečima, koliko zajedničkih strateških ciljeva imaju Srbija i Turska, ukoliko se uopšte može govoriti o nekim definisanim strateškim ciljevima Srbije, osim načelnog stava o negovanju dobrih političkih odnosa i jačanju ekonomske saradnje?
Statistika
Tokom posete Beogradu između Srbije i Turske potpisano je 11 različitih sporazuma i memoranduma o međusobnoj saradnji između dve zemlje.
Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, Turska je četvrti uvozni partner Srbije i 14. izvozni partner u prvom polugodištu ove godine. U prvom polugodištu 2024. godine ukupna spoljnotrgovinska razmena u robi sa Turskom iznosila je 1.391,7 miliona evra.
U tom periodu izvoz je iznosio 416,9 miliona evra, što je povećanje od 61,6 odsto u odnosu na isti period 2023., a uvoz je dostigao 974,9 miliona evra i beleži povećanje od 10,7 odsto u odnosu na isti period prošle godine.
Podaci iz 2023. pokazuju da sa Turskom posluje 6.965 privrednih subjekta u Srbiji, a prema podacima Agencije za privredne registre, u Srbiji je registrovano 820 aktivnih privrednih subjekta čiji su većinski vlasnici državljani Turske, odnosno pravna lica registrovana u Turskoj.
Dron-diplomatija
U posetu Beogradu Tajip Erdogan je došao pravo iz Tirane, gde je nakon punih devet godina gradnje sa albanskim premijerom svečano otvorio džamiju Namazdžija, u potpunosti finansiranu parama osiromašene turske države. Otvarajući u albanskoj prestonici najveću džamiju na Balkanu, turski predsednik je predao premijeru Ediju Rami i druge darove – najpre turske takozvane dronove-kamikaze, izražavajući stalnu brigu za bezbednost Albanije, sa kojom Turska ima posebno blisku saradnju u okviru NATO saveza.
Poput prošlogodišnjeg sličnog „poklona“ Tajipa Erdogana Prištini, koji je zakratko uzburkao duhove u političkom vrhu Srbije, davanje Albaniji poslednjih godina već čuvenih dronova tipa „Barjaktar“, proizvoda kompanije čiji je suvlasnik i jedan od Erdoganovih zetova, zaokružilo je specifičnu dron-diplomatiju Turske na Balkanu.
Spajajući otvaranje najveće džamije i dronove, Erdogan je na najjasniji način pokazao konkretne korake u ostvarenju neoosmanske politike i to neposredno pred dolazak u Beograd. Kada se tome pridoda i prošlomesečna poseta predsedavajućeg Predsedništva Bosne i Hercegovine Denisa Bećirovića Turskoj, koja je usledila samo nekoliko dana nakon što je Tajip Erdogan pozvao sve islamske zemlje u jedan jedinstven savez, čitava politička ofanziva Ankare na Balkanu dobija jasnije razmere i obrise. U tom smislu, u razgovoru Bećirovića i Erdogana posebno je istaknuta značajna uloga Turske u predlaganju i izglasavanju Rezolucije o Srebrenici u Generalnoj skupštini UN-a, kao i stalna podrška Ankare Sarajevu i, posebno Bošnjacima i najavljen Erdoganov dolazak u Bosnu sledeće godine, tri decenije nakon zločina u Srebrenici.
Direktno u Sandžaku
Uz Bosnu i Hercegovinu, Albaniju i Prištinu, Erdoganov uticaj je već pune dve decenije neposredan i odlučujući u Sandžaku, čiji politički lideri dobijaju otvorenu podršku iz Ankare. Na taj način je Erdogan praktično ostvario novoosmanski plan o direktnom uticaju Turske na sve oblasti propalog carstva i posebno na sve muslimane koji žive na delovima Balkana na kojima se ono prostiralo.
Turska, tako, muslimansku manjinu u Grčkoj, koja se upravo tako naziva u međudržavnim sporazumima potpisanim pre jednog veka, smatra samo i isključivo nacionalno turskom i sprovodi svoj neposredni uticaj u njoj. Slično tome, ukoliko se neko pita kako izgleda dobročinstvo Erdoganove Turske, dovoljno je da pogleda severni deo Kipra, koji Turska već pola veka drži pod okupacijom. Nakon poplave podizanja spomenika Kemala Ataturka, koja je usledila nakon turske vojne invazije 1974. godine, Erdogan je severni deo Kipra preplavio mnoštvom novih džamija, potpuno nepotrebnim i inače nimalo verski fanatičnim Turkokipranima, baš kao što je to slučaj i sa džamijama u Tirani, ili Prištini. Političko poturčivanje samih muslimana, i njihovo prisilno islamizovanje, osnove su i verovanja i delovanja Tajipa Erdogana na širokom prostoru od Kipra na jugu do Sarajeva na severu.
Ništa od toga, međutim, Erdogan nije spominjao u Beogradu. „Biznis iznad svega“, bila je osnova i njegovih izlaganja i izjava njegovog domaćina u Srbiji, a takvi su bili i komentari onih koji Erdoganove poteze na Balkanu pažljivo prate. To je posebno slučaj sa Atinom, koja se s pravom može zapitati, o kakvom tradicionalnom prijateljstvu Srbije i Grčke se stalno priča, kada prijateljska Srbija ne samo gotovo podanički dočekuje Erdogana poput kakvog novog sultana, nego ponavlja političku mantru Erdogana i neoosmanista da je Turska „najvažniji politički igrač na Balkanu“? Jel to znači da su Beograd, Sofija i Atina samo polukolonijalne sluge najmoćnijeg balkanskog igrača?
„Zlatno doba“ u odnosima Srbije i Turske je nastupilo, objavio je turski predsednik u srpskoj prestonici, očigledno izašavši srećan i zadovoljan posle razgovora u četiri oka sa predsednikom Srbije. Šta to zlatno doba podrazumeva, ostalo je nejasno. Uz priču o potpisivanju brojnih sporazuma, od kojih većina neće značiti apsolutno ništa, Tajip Erdogan je konkretno spomenuo saradnju u namenskoj vojnoj industriji i povećanje turskog izvoza u Srbiju. Sa svoje strane, predsednik Srbije je istakao usedmostručenje ekonomske razmene koja je dostigla dve milijarde evra, uz želju da ona dostigne pet milijardi, ne spominjući ogroman deficit koji u toj razmeni ima Srbija. Takođe, dok je on konkretno spomenuo Bosnu i Hercegovinu, na neki način učinivši Erdogana jednog od pokrovitelja te države, dotle je turski predsednik posebno istakao Kosovo i sukob Izraela i Hamasa, a sada i Hezbolaha. Kao i u Tirani, i u Beogradu je Erdoganov domaćin ćutke prešao preko problematične podrške turskog predsednika teroristima Hamasa, dok se preko problema Kosova, na kome je turski uticaj ogroman, prešlo takođe bez komentara.
Mala Turska
A za samu Srbiju ostaje pitanje da li zaista želi da bude shvaćena kao „mala Turska“, kao zemlja koja je voljom svog predsednika 2021. godine sama izašla iz Konvencije o pravima žena koja nosi ime Istanbula jer je u njemu potpisana, i u kojoj je zbog toga femicid eksplodirao i kulminirao bacanjem odsečene ženske glave sa starih zidina prestonice pre nekoliko nedelja? I da li želi da bude zemlja u kojoj je Tajip Erdogan ideal političkog vođe, iako je nakon dvadeset i dve godine vlasti tursku ekonomiju doveo u istu katastrofalnu situaciju kao što je bila u vreme pre njegovog uspona?
Objektivno
Gledajući objektivno, Srbija i Turska se gotovo ni u čemu politički ne slažu, a posebno se razilaze u onim pitanjima koja se u Srbiji predstavljaju kao pitanja od suštinskog nacionalnog i državnog značaja: status Kosova, čiju je nezavisnost Turska ne samo priznala nego je u velikoj meri i sponzor kosovske kvazidržave; i Bosne i Hercegovine, shvatanja čitave njene istorije, a posebno ratova devedesetih godina prošlog veka i budućnosti ove države. Kada se tome doda sve snažniji turski uticaj u Albaniji i Severnoj Makedoniji, jasno je da Srbija pomoć od sve jačeg, neposrednijeg i strateški opasnijeg uticaja Ankare može naći samo u dogovorima sa Evropskom unijom i posebno sa onim balkanskim državama, poput Grčke, koje su uticajima turske provokativne politike i propagande najviše izložene.
Čini se, međutim, da Srbija ne razume strateške namere Turske i nema sopstvenu strategiju izgradnje savezništava u regionu utemeljenih na zajedničkim vrednostima i interesima, a ne nekim fiktivnim „prijateljstvima“. Podanički odnos prema Tajipu Erdoganu, simbolično podcrtan preteranim naklonom samoproklamovanom gospodaru Turske čija je partija u samoj Turskoj izgubila poverenje većine građana, može samo izazvati nerazumevanje i politički očaj u zemljama koje, poput Grčke, dosada nisu priznale Kosovo, uprkos ogromnim pritiscima koje zbog toga trpe i iz Brisela i iz Vašingtona.
Ivzor: Novi Magazin
