Piše: Vlada Stanković
Od pobede na predsedničkim izborima maja prošle godine, Redžep Tajip Erdogan je prepustio značajan deo vlasti i uticaja u ekonomiji Turske profesionalcima i stručnjacima, na koje se oslanjao i tokom prve decenije svoje vladavine, i posvetio se jednom cilju – učvršćivanju svog političkog zaveštanja. U osnovi Erdoganovog ukupnog političkog delovanja prethodne dvadeset i dve godine stajala je ideja povratka islama kao osnove političkog ustrojstva nove, njegove Turske, koju je po potrebi i u skladu sa geopolitičkim okolnostima otvorenije ili skrivenije isticao.
Naslanjajući se na teoretisanja svog nekadašnjeg bliskog saradnika Ahmeta Davutoglua o obnovi turskog uticaja na svim prostorima nekadašnjeg Osmanskog carstva, Tajip Erdogan je ovaj neoosmanizam nadogradio idejom predvodničke uloge Turske, odnosno njega samog, u čitavom muslimanskom svetu, predstavljajući se kao šampion demokratskog islamizma i zaštitnik svih muslimana. Postepeno shvatajući da njegova ambicija da bude prihvaćen kao ravnopravan partner najznačajnijim silama ipak nije ostvariva, Erdogan je svu snagu turske diplomatije usmerio upravo u pravcu snaženja turskog uticaja u islamskom svetu, ponekad korenito menjajući tradicionalnu, praktično od početka pedesetih godina prošlog veka utvrđenu politiku Ankare.
TURSKI „TREĆI PUT“
Erdoganov govor na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija prethodne nedelje praktično je predstavljao listu konkretnih planova turskog predsednika u obezbeđivanju svog političkog zaveštanja. Njegovo obraćanje bilo je zapravo samo pojačan ponovljen govor od prethodne godine. Očekivani i već uobičajeni oštri napadi na Izrael i njegovog trenutnog premijera Benjamina Netanjahua u suštini čine osnovu Erdoganove ideje stvaranja jednog novog „trećeg puta“ udruženih muslimanskih država, koje bi on sam predvodio. Drugi plan koji je Erdogan u Njujorku prvi put sasvim otvoreno izložio nakon što ga je još prošle godine nagovestio, odnosi se na Kipar i nastavlja se na njegove poteze prethodne četiri godine. Sa govornice UN turski predsednik je pozvao sve države da priznaju nezavisnost kvazidržave „Turska republika severni Kipar“, koju Ankara već punih pola veka, od invazije leta 1974, drži pod svojom okupacijom. Time Erdogan nije ostavio nikakve sumnje u kom pravcu će se kretati turska diplomatija u narednim godinama.
Pravo političko zaveštanje Tajipa Erdogana leži zapravo u potpuno promenjenom načinu vođenja spoljne politike, koje je on već u prvoj deceniji nakon dolaska na vlast 2002, usavršio – zastrašivanje svih koji su slabiji, stvarno ili naizgled, i čvrsto oslanjanje na jasnu i nedvosmislenu podršku iz Vašingtona. Ni Erdoganov otvoreni islamizam, ni njegovo još otvorenije proganjanje političkih protivnika, nisu sprečili nekadašnjeg američkog predsednika Baraka Obamu da upravo u turskom predsedniku vidi ideal demokratskog islamiste, po modelu koji je sam proklamovao u Kairu u prvim godinama svog mandata, pre nego što je „arapsko proleće“ uzdrmalo poredak utvrđen prethodnih decenija. Ni Erdoganova otvorena podrška Muslimanskoj braći u Egiptu i Hamasu, modelu terorističke organizacije, nisu pokolebala Obamu u podršci turskom predsedniku, koga je nazivao uvek – ne sasvim pravilno – „moj prijatelj Redžep“. Uživajući potpuno poverenje Obame, Erdogan je iskoristio svoju poziciju kako bi američki predsednik primorao izraelskog premijera 2013. na javno i otvoreno izvinjenje turskom predsedniku zbog sukoba oko pomorske blokade Gaze 2010, i kako bi zatim otvoreno ponizio Netanjahua odustavši javno od svih dogovora koji su ovom izvinjenju prethodili i omogućili ga. Iako je pokušaj prevrata u Turskoj 2016. uzdrmao Erdoganovo poverenje u Obamu, on je zadržao sličnu poziciju u Vašingtonu i u prvoj polovini mandata Donalda Trampa, kada je uprkos bliskim vezama dvojice predsednika, američka administracija uvela sankcije Turskoj zbog Erdoganovog političkog flerta sa Moskvom i kupovine ruskog raketnog sistema. Od te 2018. Erdoganova retorika prema Americi i zapadu je postala mnogo bliža iranskoj, i to uprkos i dalje bliskim i snažnim vezama sa Vašingtonom i neprestanim naporima da u američkoj prestonici ponovo zauzme poziciju najvažnijeg saveznika i najprijateljskijeg vladara muslimanskog sveta.
PODRŠKA HAMASU
Rat Izraela protiv Hamasa koji bukti gotovo godinu dana, a sada i Hezbolaha u Libanu , otvorio je prostor Tajipu Erdoganu za poslednju političku ofanzivu. Istovremeno, međutim, sve nekontrolisaniji nastupi turskog predsednika doveli su do pokazivanja brojnih političkih slabosti, koje je on do sada najčešće prikrivao ili pretnjama silom, ili upotrebom sile. Otvoreno se stavivši na stranu Hamasa od samog početka, Erdogan je samo nastavio svoju višedecenijsku politiku na koju su zgodno žmurili pre svega američki moćnici. Nijednom rečju ne osudivši teroristički masakr Hamasa 7. oktobra prošle godine, turski predsednik je svu svoju neskrivenu mržnju, ali i frustraciju usmerio na Izrael i premijera Netanjahua. U Erdoganovoj Turskoj, inače, koja se predstavljala kao borac protiv međunarodnog terorizma, čak i u Švedskoj, Hamas ima svoja javna predstavništva uz podršku turske države, a vođe Hamasa se otvoreno sastaju sa turskim predsednikom, kao što je više puta prethodne godine bio slučaj sa Ismailom Hanijom, koji je letos ubijen u Teheranu.
Očekujući da se i ovaj sukob završi kao brojni prethodni, snažnim pritiskom Amerike na Izrael, Erdogan se našao u za njega neobično frustrirajućoj poziciji. Sve njegove pretnje, zaglušujuća buka koju je pravio gotovo godinu dana, najavljujući da će turska vojska upasti u Izrael kao što je to učinila u Siriji, ostale su bez ikakvog odgovora. Još gore od toga, Erdoganova zastrašivanja naišla su samo na oštre ali podsmešljive reakcije u Izraelu, dodatno umanjujući njegovu projektovanu veličinu i snagu.
Stoga je i pojava već oronulog Tajipa Erdogana za govornicom UN predstavljala jedva malo više od poslednjeg pokušaja oslabelog autokrate da pokaže svoju moć i uticaj. Erdoganova poslednja politička ofanziva koju je u Njujorku obelodanio usmerena je, kao i većina tamo održanih govora, na publiku unutar same Turske. Upravo u trenucima kada je Tajip Erdogan propovedao na Menhetnu svoju viziju novog sveta, istraživanja volje turskih građana su pokazala dodatni pad popularnosti njegove partije i još veći zaostatak za Republikanskom narodnom partijom, koja je na lokalnim izborima prošlog septembra već osvojila najviše glasova i zadržala ili osvojila vlast u svim važnijim gradovima. Slično tome, turska ekonomija koju je lično Tajip Erdogan svojim amaterskim potezima vođenim islamističkom ideologijom doveo do kolapsa, i dalje pokazuje ogromnu nestabilnost, sa visokom inflacijom, koju je novi-stari ministar ekonomije Mehmet Šimšek podizanjem kamatnih stopa jedva malo primirio.
Redžep Sojglu: „Cunami“ – zašto je Erdogan izgubio turske lokalne izbore
REVIZIJA ISTORIJE
Sa stvarnom situacijom u Turskoj, sve sličnijoj onoj od pre više od dve decenije zbog koje je i uspeo da osvoji vlast, Erdogan se neumitno vraća ponavljanju svojim stalnim temama. Možda najčešće ponavljani „uspeh“, „oslobađanje“ Svete Sofije, kako je nedavno još jednom istakao, simbolički je pokazatelj njegovog sveukupnog „oslobađanja“ islama u Turskoj od Ataturkove nametnute svetovnosti. Povezana sa ovom temom jeste mnogo dugotrajnija posledica Erdoganove vladavine, koja se očituje u uvođenju islama kao osnove modernog turskog identiteta i u potpunoj reviziji istorije i budućih ciljeva Turske. Erdogan i njegovi ideolozi su tako izbrisali pojam geografskog ograničenja Turske, označivši kao suverenu teritoriju povećane „plave otadžbine“ i ogroman priobalni pojas od Crnog mora, preko Egeja do obala Kipra u istočnom Mediteranu. Ne obazirući se na potpisane međunarodne sporazume, ovakvu verziju turske državne suverenosti će od ove godine učiti svi đaci u Erdoganovoj Turskoj.
Najjasnija potvrda Erdoganove ambicije da predvodi čitav muslimanski svet vidljiva je u promenjenom odnosu prema Egiptu i, pre svega, prema egipatskom takođe autokratskom predsedniku Abdel Fatahu al-Sisiju. Nakon posete Kairu februara ove godine, Erdogan je početkom septembra ugostio u Ankari egipatskog predsednika, prvi put nakon što je pre dvanaest godina to učinio sa svojim saradnicima iz Muslimanskog bratstva, koje je Sisi smenio sa vlasti. Ovo pažljivo pripremano približavanje, koje je započelo jednim rukovanjem na sastanku Organizacije muslimanskih zemalja, dovelo je za sada samo do načelnih bilateralnih sporazuma o saradnji u raznim oblastima, ali bez bilo kakvih konkretnih posledica.
Podjednako simboličan bio je i očekivani apel obe strane za prekid sukoba u Gazi i za stvaranje palestinske države, u granicama od pre rata 1967, kako je utvrđeno odlukama UN-a. Ovaj zahtev, međutim, krije u sebi posebnu slabost ove poslednje političke ofanzive Tajipa Erdogana. Ukoliko se priznaju odluke UN-a, onda se moraju poštovati i rezolucije kojima je utvrđeno da je akcija turske vojske na Kipru 1974. predstavljala invaziju i da Turska nezakonito od tada drži pod okupacijom 38 odsto teritorije međunarodno priznate Republike Kipar. Uprkos slabosti, i sve upadljivijoj jalovosti UN-a kao i bezidejnosti grkokiparskih političara, javni poziv u UN-u za priznavanje nezavisnosti okupiranog Kipra kojim se poništavaju odluke istih tih UN, unapred je osuđen na neuspeh. Kao što je na neuspeh osuđena i poslednja politička ofanziva Erdogana i njegova ambicija o predvođenju svih muslimana u jednom novom svetu, koji ni on sam više ne razume.
Izvor: Novi Magazin
