Piše: Mijat Kostić
Osim Damaska, grad Antiohija, koji se nalazi na teritoriji današnje Sirije, imao je ključnu ulogu u širenju hrišćanstva tokom prvog veka
Hrišćanstvo u Siriji ima duboke korene koji datiraju još iz najranijih dana ove religije. Sirija se smatra jednom od kolevki hrišćanstva, a njena istorijska uloga u razvoju i širenju svetski najrasprostranjenije vere je od neprocenjive vrednosti. Sirijski gradovi, manastiri i crkve svedoče o dugoj i bogatoj tradiciji koja je oblikovala ne samo religioznu, već i kulturnu i društvenu istoriju regiona. U Novom zavetu, Sirija se često pominje kao mesto značajnih događaja za ranu hrišćansku zajednicu. Grad Damask, koji se nalazi u srcu Sirije, posebno je poznat po preobraćenju apostola Pavla, jednom od najvažnijih događaja u istoriji hrišćanstva. Na putu za Damask, Pavle je doživeo božansko viđenje koje je promenilo tok njegovog života i usmerilo ga ka širenju hrišćanstva među mnogim narodima, što je imalo ogroman uticaj na širenje vere daleko izvan granica Bliskog istoka.
Osim Damaska, grad Antiohija, koji se nalazi na teritoriji današnje Sirije, imao je ključnu ulogu u širenju hrišćanstva tokom prvog veka. Antiohija je bila jedan od najvažnijih centara ranog hrišćanstva, poznata po svojoj multikulturalnoj i kosmopolitskoj zajednici koja je omogućila da se nova religija brzo širi među različitim narodima i kulturama. Upravo u Antiohiji, hrišćanski sledbenici su prvi put nazvani „hrišćanima“, što je najbolji pokazatelj koliki značaj ona ima za formiranje hrišćanskog identiteta. Antiohija je takođe bila sedište jednog od pet najvažnijih patrijarhata u hrišćanskom svetu, što dodatno potvrđuje njen i simbolički i versko-politički uticaj.
Mirko Dautović: Zapisi iz Bejruta, grad u kojem život ne može da stane
Sirija je vekovima bila dom brojnim teolozima, svetiteljima i crkvenim liderima koji su obogatili hrišćansku tradiciju i teologiju. Sveti Ignjatije Bogonosac, jedan od najvažnijih ranih hrišćanskih teologa i mučenika i učenik apostola Jovana, kao i Sveti Jovan Zlatousti, oboje su rođeni u Antiohiji. Osim njih, jedan od najznačajnijih sirijskih hrišćana jeste i teolog Jovan Damaskin (iz Damaska) koji je poznat po svom doprinosu kodifikaciji patrističkog učenja i borbi protiv jeretika poput ikonoboraca, nestorijanaca i manihejaca. Takođe, manastiri poput onih na planini Kasijun, kao i crkva Svetog Simeona Stolpnika, su vekovima bili centri monaštva, teološkog rada i duhovnosti, čuvajući i prenoseći hrišćansku tradiciju kroz generacije.
Uprkos izazovima kroz istoriju, hrišćanske zajednice u Siriji su uspele da očuvaju svoj identitet, prilagođavajući se promenama koje su donosile različite političke i društvene okolnosti. Tokom arapskog osvajanja u 7. veku, hrišćani su se suočili sa značajnim promenama, uključujući uvođenje džizje – posebnog poreza za nemuslimane. Ipak, mnoge zajednice su opstale zahvaljujući svojoj organizovanosti, solidarnosti i duboko ukorenjenoj tradiciji.
Sve do građanskog rata koji je počeo 2011. godine, hrišćani su činili oko 10 odsto stanovništva Sirije, sa značajnim zajednicama u gradovima poput Damaska, Alepa i Homsa. Ove zajednice su bile poznate po svojoj raznolikosti, obuhvatajući različite denominacije kao što su Grčka pravoslavna crkva, Sirijska pravoslavna crkva, Katolička crkva i mnoge druge. Njihovo prisustvo obogatilo je kulturnu i društvenu arabesku Sirije, čineći je primerom verskog pluralizma u regionu vekovima i decenijama.
Položaj hrišćana tokom rata i posle pada Asada: Građanski rat koji je zahvatio Siriju 2011. drastično je promenio demografsku i političku sliku zemlje. Hrišćanske zajednice, koje su do tada uživale relativan mir i sigurnost pod Asadovim režimom, postale su mete nasilja ekstremističkih grupa. Islamska država Sirije i Levanta (ISIL), Hayat Tahrir al-Sham (HTS), kao i druge radikalne organizacije, progonile su hrišćane, sprovodeći sistematska ubistva, otmice i uništavanje crkava.
U gradovima poput Rake, koji su bili pod kontrolom ISIL-a, hrišćani su bili prisiljeni da biraju između konverzije u islam, plaćanja džizije ili smrti. Hrišćanske porodice su često bile mete pljačke i otmica, dok su njihovi verski objekti sistematski uništavani. Slične sudbine su zadesile i hrišćanske zajednice u regionima koje su kontrolisale druge ekstremističke grupe. Na severozapadu Sirije, HTS, koji je bio dominantna militantna grupa u provinciji Idlib, sprovođene su sistematske anti-hrišćanske politike. Pripadnici trenutno vladajućeg pokreta su tada nametali stroga šerijatska pravila, ograničavali slobodu veroispovesti i nasilno preuzimali crkvenu imovinu. Mnogi hrišćani u Idlibu su bili prisiljeni da napuste svoje domove, dok su oni koji su ostali živeli u stalnom strahu od progona. Brojni izveštaji dokumentuju uništavanje crkava, a pojedini sveštenici i crkveni lideri su bili oteti ili ubijeni.
Tokom sukoba u Alepu, jednom od najvažnijih centara hrišćanske populacije u Siriji, hiljade porodica je napustilo svoje domove u potrazi za sigurnošću. Procenjuje se da je više od sto hiljada hrišćana napustilo Alepo samo tokom najintenzivnijih sukoba između vladinih snaga i pobunjenika. Ovaj egzodus, uzrokovan i napadima radikalnih grupa poput HTS-a, doveo je do drastičnog smanjenja hrišćanske populacije u zemlji, što predstavlja ogroman gubitak za sirijsko društvo i kulturno nasleđe. Pored direktnih napada na hrišćane, ekstremističke grupe su se okomile i na versku i kulturnu baštinu sirijskih hrišćana. Brojne crkve, od kojih su neke starije od jednog milenijuma, bile su uništene ili pretvorene u skladišta i vojne baze. Jedan od najozloglašenijih primera je uništenje crkve Svetog Ilije u Raki, kao i šteta naneta drevnim crkvama u Maluli, jednom od retkih mesta gde se još uvek govorio aramejski, jezik kojim je govorio i Isus Hrist.
U regionima pod kontrolom ekstremista, otmice sveštenika i hrišćanskih lidera postale su česta pojava. Jedan od najupečatljivijih primera je otmica dvojice pravoslavnih mitropolita, Pavla Jazidžija iz Grčke pravoslavne crkve i Jovana Ibrahima iz Sirijske pravoslavne crkve, koji su kidnapovani 2013. u blizini Alepa. Njihova sudbina do danas ostaje nepoznata, a može se reći i da jedna takva tragedija ujedno simbolizuje i patnju čitave hrišćanske zajednice u Siriji tokom rata.
Ovi događaji su doveli do skoro potpunog uništenja mnogih hrišćanskih zajednica koje su vekovima bile deo kulturnog mozaika Sirije. Iako su neki delovi zemlje ponovo pod kontrolom vlade, proces povratka hrišćanskih izbeglica je usporen zbog nesigurnosti, ekonomske krize i nedostatka međunarodne podrške. Sirijska hrišćanska zajednica, koja je nekada bila simbol verske i kulturne raznolikosti, danas se suočava s neizvesnom budućnošću.
Život hrišćana pod novom vlašću: Posle pada Asadovog režima u decembru 2024, Sirija je ušla u novu fazu političke tranzicije. Međutim, nova vlast predvođena islamistima iz HTS donela je dodatne izazove za hrišćane. Iako lideri HTS-a tvrde da će poštovati prava manjina, njihova prethodno delovanje i politika progona verskih grupa još uvek bude strah među hrišćanima i drugim manjinskim zajednicama.
Pod kontrolom HTS-a, mnogi hrišćani se i dalje suočavaju sa restriktivnim zakonima koji ograničavaju njihovu slobodu izražavanja i veroispovesti. Prema izveštajima, mnoge crkve su zatvorene ili uništene, dok su sveštenici često meta napada i otmica. U nedavnom slučaju koji je privukao pažnju međunarodne javnosti, više hrišćanskih porodica iz Idliba prijavilo je da su izbačeni iz svojih domova, dok su njihova zemljišta zaposeli borci HTS-a. Crkve u regionu takođe su bile na meti, pri čemu su neke pretvorene u vojne objekte ili potpuno uništene. Sveštenici i vernici suočavaju se sa pretnjama, proizvoljnim hapšenjima i nasiljem.
Kao odgovor na ove povrede, hrišćani i druge manjinske zajednice izašli su na ulice u raznim delovima Sirije, uključujući Damask, Alepo i Homs. Protesti su bili obeleženi transparentima sa porukama: „Zaustavite progon“ i „Imamo pravo na našu zemlju i veru.“ Ovi protesti nisu bili ograničeni samo na hrišćanske zajednice, već su i pripadnici drugih verskih manjina, uključujući Alavite, Druze i Jazide, izrazili su solidarnost, ističući da su povrede prava hrišćana deo šireg obrasca sistemske diskriminacije i nasilja nad manjinama u oblastima pod kontrolom HTS-a.
Pored toga, ekonomski pritisak dodatno otežava opstanak hrišćanskih porodica, koje su već oslabile tokom godina rata. Rat u Siriji je doveo do ekonomskog kolapsa koji je pogodio sve slojeve društva, uključujući hrišćanske zajednice. Inflacija je dostigla rekordne nivoe, a osnovne namirnice postale su luksuz za mnoge porodice. Brojni hrišćani koji su se bavili malim biznisom ili radili u državnim institucijama ostali su bez posla. Zdravstveni sistem je gotovo potpuno uništen, što dodatno pogoršava uslove života.
Mnogi hrišćani su bili primorani da emigriraju, tražeći sigurnost i stabilnost u drugim zemljama. Procenjuje se da je stotine hiljada hrišćana napustilo Siriju od početka sukoba, što predstavlja ne samo demografski gubitak već i kulturni i religijski. Oni koji su ostali suočeni su sa svakodnevnim izazovima, ali njihova istrajnost i vera daju nadu u mogućnost obnove zajednice. Uprkos svim teškoćama, postoje inicijative koje teže izgradnji inkluzivnog društva u Siriji. Hrišćanski lideri pozivaju na dijalog sa novim vlastima kako bi se osigurala prava manjina i očuvala kulturna raznolikost. Međutim, skeptici ukazuju na duboko ukorenjene ideološke razlike koje mogu predstavljati prepreku za trajni mir.
Uticaj međunarodne zajednice u zaštiti hrišćana: Međunarodna zajednica ima ključnu ulogu u zaštiti verskih zajednica u Siriji, uključujući i hrišćane. Organizacije za ljudska prava i humanitarne institucije moraju uložiti dodatne napore kako bi osigurale pomoć ugroženim zajednicama i izvršile pritisak na nove vlasti da poštuju osnovna ljudska prava. U tom smislu, važno je podići svest o situaciji hrišćana u Siriji kako bi se mobilisala globalna podrška za njihove potrebe. U ovako teškim vremenima za hrišćansku zajednicu u Siriji, brojne organizacije i grupacije posvećene su zaštiti njihovih prava i očuvanju kulturnog nasleđa. Među njima se ističu međunarodne humanitarne organizacije poput Amnesty International i Human Rights Watch, koje kontinuirano izveštavaju o kršenjima ljudskih prava, uključujući sistematsko progonstvo, prisilne konverzije i uništavanje hrišćanskog nasleđa. Njihovi izveštaji i zagovaračke kampanje apeluju na međunarodnu zajednicu da preduzme konkretne korake kako bi zaštitila hrišćanske manjine u regionu.
Katolička crkva i Vatikan, kroz svoje globalne kanale pružaju značajnu podršku lokalnim hrišćanskim zajednicama. Papinski savet za međureligijski dijalog i drugi vatikanski odbori aktivno sarađuju s lokalnim liderima u Siriji, pomažući im da se njihov glas čuje na međunarodnoj sceni. Pored toga, Evropska i Američka evanđeoska alijansa igraju ključnu ulogu u pružanju humanitarne pomoći i podrške obnovi crkava i zajednica. Njihovi programi uključuju direktnu pomoć raseljenim porodicama, obnovu uništenih verskih objekata i zagovaranje prava hrišćana pred međunarodnim institucijama.
Takođe, organizacije poput Centra za zaštitu i pomoć tražiocima azila posvećene su dokumentovanju kršenja ljudskih prava i pružanju pravne podrške izbeglicama i interno raseljenim osobama, među kojima su i članovi hrišćanskih zajednica. Ove organizacije, u saradnji sa lokalnim hrišćanskim liderima, rade na izgradnji inkluzivnijeg društva koje se zasniva na poštovanju raznolikosti i osnovnih ljudskih prava svih građana. Uprkos ogromnim izazovima, njihovi napori daju nadu zajednicama koje se suočavaju s neizvesnošću i pretnjama. Iako je put pred njima pun izazova, vera, istrajnost i spremnost na dijalog pružaju nadu da će hrišćani u Siriji uspeti da obnove svoje zajednice i doprinesu izgradnji stabilnog i inkluzivnog društva. Sirijska istorija i primeri kontinuiranog suživota moraju biti podsetnik na važnost tolerancije i međusobnog razumevanja u izgradnji sveta u kojem različitosti nisu razlog za sukob, već osnova za zajednički prosperitet.
Izvor: Novi Magazin
