Piše: Oliver Janković
Prvakinje sa dva prethodna svjetska prvenstva — 2018. i 2022. — odbojkašice Srbije, nisu uspjele da se prošlog ljeta domognu olimpijske medalje, što je česta sportska nejednačina mnogih sportista i takmičarskih ekipa. Kako ujednačiti i tempirati formu za najznačajnije svjetsko takmičenje? Rijetki su oni koji uspiju da povežu evropsko, svjetsko i olimpijsko zlato. Naše odbojkašice su između dva svjetska zlata osvojile „samo“ bronzu u Tokiju 2021, da bi 2024. godine bile zaustavljene u olimpijskom četvrtfinalu.
Dakle, odbrana svjetskog trona, kada je riječ o podmlađenom sastavu srpskih djevojaka, nije bila cilj sam po sebi. Svi smo htjeli da vidimo ima li srpska ženska odbojka budućnost. Kakva nam je perspektiva u novom olimpijskom ciklusu?
To se pitanje učinilo dodatno dramatičnim kada su reprezentativke Srbije bile prinuđene da osminu finala Svjetskog prvenstva na Tajlandu igraju protiv Holandije, i to bez povrijeđene Tijane Bošković. Pobjeda bez Tijane značila bi da tu pozitivnu perspektivu imamo. Poraz smo anticipirali kao nedostatak sigurne takmičarske budućnosti.
Međutim, nije tako. Poraz u dramatičnom meču punom preokreta pokazao je da jedan isti, potpuno rekonstruisani sastav Srbije zna izgubiti sve konce igre (poraz u prva dva seta na poen-razliku, baš onda kada su trebale da dobiju i kada su imale prednost), ali ih zna i sastaviti u pobjednički pokret (dva naredna dobijena seta, iako su gubile 3 do 4 poena razlike) i vratiti se iz potpuno izgubljene situacije. U tom sustizanju Holanđanki (od 0:2 do 2:2), i to bez Tijane Bošković, pokazalo se kakvo igračko blago Srbija ima u Aleksandri Uzelac, Vanji Ivanović, njenoj imenjakinji Bukilić, zatim Maji Aleksić i Heni Kurtagić, Katarini Dangubić (Lazović)… Gledali smo dva seta odbojkaške rapsodije: servisa, prijema, korektorskih napada, kuvanja na mreži… A onda je jedna mini-kriza (psihološka, mentalna) ukrala ovim djevojkama pažnju — dovoljno da izgube par poena. Odlučujućih za ishod petog seta.
Međutim, ovo nije bio poraz nemoćnih. Ovo nije kraj jedne generacije. Ne, gledali smo vrlo perspektivan početak jednog sasvim novog tima. Tima koji, uz Tijanu Bošković, može da parira i drugima — ovakvim Holanđankama i onakvim Japankama, sasvim sigurno. A to bi već bilo to — očekivano, planetarno polufinale. Pa eto, ne mari da ga vidimo baš u Los Anđelesu 2028. Do tada će biti prilike da uživamo u naprednoj igri čete iskusnog stručnjaka Zorana Terzića.
