Sljedeći pasusi su odlomak iz knjige „Stadionska groznica“ Nika Hornbija
Arsenal-Derbi, 12.2.1972.
Da bi utakmica bila stvarno, istinski nezaboravna, da posle igre odem kući trepereći i potpuno ispunjen, moraju biti ispunjeni sledeći uslovi: moram da idem sa tatom; moramo da ručamo u restoranu brze hrane (za stolom, a ne zajedno sa drugima); moramo da imamo mesta na gornjem zapadnom stajanju (zapadnom jer se odatle vidi tunel za igrače i možete da pozdravite tim koji izlazi na teren pre svi ostalih na stadionu), i to između središnje linije na terenu i Severa; Arsenal mora da igra dobro i pobedi sa dva gola razlike; stadion mora da bude pun ili skoro pun, što obično znači da je protivnički dosta ugledan; utakmica mora da bude snimljena za emisiju „Veliki meče“ stanica ITV u nedelju popodne radije nego za BBC-jev „Meč dana“ (mislim da sam voleo da bude emitovan što pre); a tata mora da bude toplo obučen. On je često iz Francuske dolazio bez kaputa, zaboravljajući da će to subotnje popodne provesti na temperaturi ispod nule, a toliko je patio smrzavajući se da sam se osećao krivim što insistiram da ostanemo do poslednjeg zvižduka. (A uvek sam insistirao, i kada bismo došli do kola njemu je često bilo toliko hladno da gotovo nije mogao da govori; osećao sam se lože zbog toga, ali ne dovoljno loše da bih rizikovao da propustim gol.)
To su ogromni zahtevi, i ne iznenađuje što su se svi poklopili samo jednom, koliko se sećam, u to u utakmici protiv Derbija 1972, kada je Arsenal inspirisan Alanom Bolom pobedio aktuelnog šampiona lige sa 2:0, sa dva gola Čarlija Džordža, jednim iz penala, a drugim u padu, predivnim udarcem glavom. I zato što smo našli jedan slobodan sto u restoranu, i zato što je pomoćni sudija pokazao na belu tačku kada je Bol pao umesto da maše rukom da se igra nastavi, i zato što se moj tata setio da ponese kaput – zapamtio sam ovu utakmicu onakvom kakva u stvari nije bila: to mi sada izgleda kao prava izmišljotina: kompletna fikcija – ali to je pogrešno. Arsenal je bio suviše dobar, Čarlijev gol suviše spektakularan, publika je bila brojna i dobro je ocenila igru svog tima…Taj 12. Februar se zaista desio, baš tako kako sam ga opisao, a sada je važno samo to što je bio sasvim atipičan. Život nije, i nikad nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuće protiv lidera lige, posle ručka u restoranu brze hrane.
