Piše: Vuk Bačanović
Rezultati popisa u Crnoj Gori su bez ikakve sumnje pokazali dvije stvari: antisrpsko crnogorstvo, odnosno dukljanstvo je doseglo vrhunac svoje istorijske apsurdnosti 2019-2020 pokušajima da preotme hramove Srpske crkve i tako se konačno kainovski obračuna sa vlastitom nepoželjnom istorijom. Nakon što joj to nije pošlo za rukom, ono je u defanzivi bez mogućnosti da se snađe u novim okolnostima. Činjenica da preko 43 posto građana Crne Gore govori srpskim jezikom, znači da značajnoj većini nije prodata, suštastveno okupatorska, fašistička propaganda o autentičnom istorijskom identitetu Crne Gore kao okupatorskom i uvoznom.
Isto je tako znakovito da nakon stotina miliona maraka i evra uloženih u projekat antisrpskog crnogorstva i „crnogorskog jezika“, kao i decenijskog izlaganja ljudi toksičnom koncentratu najbizarnijih laži i spinova, broj pristalica ove ideologije ne prelazi 34.52 posto ukupnog stanovništva, što one koji politički i dalje artikulišu antisrpski narativ dovodi u apsurdan položaj: manjina su u državi koju proglašavaju ekskluzivno svojom, gramatiku jezika koji su proglasili zvaničnim je napisao đak hrvatskog provincijalnog univerziteta, institut za jezik im štampa djela ustaškog kolaborcioniste Savića Markovića Štedimlije, dok im je tobožnja autokefalna crkva, besprizorna sekta od tristotinjak članova i dva do tri „mitropolita“. Drugim riječima, ono što je od dukljanskih ideologa ambiciozno zamišljeno kao autohtono crnogorstvo nije i ne može biti ništa drugo do jednogeneracijski fenomen, postmodernistička euforija zasnovana na brzinski napabirčenim i međusobno kontradiktornim narativima.
Vuk Bačanović: Đukanović služi Vučiću, a kome služi Ivanović?
Zbog toga pobornici antisrpskog crnogorstva oličenog u političkom programu „crnogorskog jezika“ mogu biti samo suštastvene neznalice, odnosno većina trenutno izmanipulisanih građana, ili izvanredno zlonamjerni, lažljivi i pokvareni ljudi, kao njegove intelektualne kolovođe. Nikakvo čudo zbog čega su posljednjih dana zapali u stanje histeričnog negiranja stvarnosti. Deluzije mogu proizvoditi samo nove deluzije, pa bi najveća usluga koja bi im se sada mogla učiniti jeste uzimanje za ozbiljno. Antisrpsko crnogorstvo je fenomen utoliko apsurdan da zaslužuje tretman jedino u budućim humorističkim pozorišnim komadima.
Ono što je sada bitno je rad sa većinskim stanovništvom Crne Gore. Kako artikulisati njegovu političku volju, kako njegovati njegov identitet i učiniti da on postepeno ponovo postane prihvatljiv za većinu žrtava dukljanske propagande? Vratio sam se nedavno zanemarenom i skrajnutom romanu Milovana Đilasa Crna Gora u kojem su ovjekovječeni likovi mnogih Crnogoraca „raspetih između krajnosti svakojakih“ poput Petra Žurića i Mališe Petrovića: „No i Petru je trebalo vremena dok je shvatio komandira Mališu. To je bio Crnogorac starinskog kova, sav još u narodnoj pjesmi i legendi, djelom zbog njih i zalupan u dinastiju.
Ako je Petru u krajnjoj liniji bilo svejedno da li će se Srpstvo i jugoslovenstvo ujediniti pod ovom ili onom dinastijom, a najbolje kao republika, za Mališu je dinastija Petrovića, sa svim njenim manama, bila nešto sveto samim tim što je izrasla iz života i borbe crnogorske za samo Srpstvo. On nije vidio ničeg suprotnog između svoje odanosti Srpstvu i vezanosti za Petroviće. Ali je suprotnosti bilo, i Petar je to opažao.
Svaki gram Mališinog mesa i svaka njegova pomisao bili su nasićeni srpskim težnjama. No to kod njega nije bila moderna nacionalna ideja, nego nešto nagonsko – dah, strast, naslijeđeno iz pradavne prošlosti s jezikom i pjesmom, nešto čime je živio i što će u njemu živjeti dok i on, i prenijeti se neokrnjeno na djecu njegovu. Petar je i ranije znao za takvo osjećanje Srpstva, ali tek mu je dugotrajni bliski dodir s Mališom omogućio da poj mi dubinu i smisao svega toga. Makar koliko sam bio zapaljen i odan srpskoj i jugoslovenskoj ideji, Petar je osjećao da je ovaj neuki, već nesnalažljivi, prostački lukavi i sujetni starac, zadojen Srpstvom dublje i konačnije od njega. To kod Mališe nije saznanje ideja, a još manje politika u ovom ili onom vremenu, nego on sam, takav kakav živi, misli i djela.“
U tom smislu, sada je potrebno mnogo rada, strpljenja i mudrosti. Bilo kakvo vezivanje za moralno posrnule ličnosti srpske politike iz devedesetih godina prošlog vijeka ili prostačko autokolonijalnu identitetsku politiku režima Aleksandra Vučića, samo je usluga nedostojnom protivniku. Srpski identitet u Crnoj Gori treba da se vrati svom iskonu kojem nije potrebna druga država da bi bio ono što jeste. Dakle da se vrati slobodarstvu i emancipatornosti, on mora da sažima, a ne proklinje i diže međe kako bi to mnogi ideolozi dukljanskog apsurda to priželjkivali. Četrdeset i tri posto je četrdeset i tri posto i te ljude ne smijemo razočarati i suludo izgubiti kao onih 34,52.
