Piše: Oliver Janković
Glasoviti osvajač bronze na fudbalskom Mundijalu 1998, i dugogodišnji lider Hajduka i hrvatske reprezentacije Igor Štimac, našao je za shodno da osudi nacističko divljanje „Tordcide“. To je učinio tako što je mladim usijanim glavama skrenuo pažnju na mogućnost da su zavedeni, i da su ih u ovaj skandal uvukle njihove vođe. Reklo bi se: realno i korektno.
Međutim, isti Štimac je nedavno imao seriju nastupa u kojima je javno veličao pjevača Tompsona. A Tompson, to svi znamo (vidimo i čujemo), veliča simbole oko kojih je nekoć bila sazdana naci-fašistička NDH. I ne samo to. Štimac vjeruje da o ukusima i te kako vrijedi raspravljati. Zato gromoglasno osuđuje svakog ko ne voli ovog glazbenika, i klasifikuje ga kao „Jugoslovena“ „ljubitelja Srbije“ itd. Takav primitivan i politički štetan odnos prema umjetnosti i istoriji Štimac uklizava brutalno, sa obje noge, gdje god stigne i ko ga god upita za slične društvene teme.
Igor Štimac, solidan fudbaler a loš selektor. Interesantan komentator ili stručni saradnik komentatora, ali očajan pjevač. Korektan kad treba osuditi navijače za širenje mržnje i totalitarizma, a slab na one koji istu tu mržnju i totalitarizam promovišu. Eto, to bi bila karikatura onoga što istorija pamti kao fenomen „Janusovih lica“, onog paganskog božanstva koje istovremeno i podjednako gleda na dvije sasvim suprotne strane svijeta i vremena.
