Piše: Elis Bektaš
Neće zavrijediti zvanje i ugled mudraca čovjek koji ustvrdi da su ratovi surovi jer sama priroda rata kao ekstremno nasilnog čina tu surovost čini nužnom. Često su, međutim, i poraća surova, a jedno od takvih bilo je i ono u tek oslobođenoj Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji, koje se nastavilo i nakon preimenovanja države u Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju.
Tek je negdje sa novom denominacijom, odnosno sa Socijalističkom Federativnom Republikom Jugoslavijom proglašenom 1963. godine, pobjednička surovost počela jenjavati i zadovoljavala se policijskom i pravosudnom represijom prema ideološkim i političkim neistomišljenicima i protivnicima.
Surovosti pobjednika bilo je i drugdje, recimo u Francuskoj i Holandiji. Odmazda prema kvislinzima i kolaboratorima bila je naročito žestoka u Francuskoj, u kojoj je takozvano „čišćenje“ društva imalo dvije faze: divlju, tokom koje je bez presude likvidirano deset do petnaest hiljada ljudi, i legalnu, tokom koje su sudovi izrekli skoro sedam hiljada smrtnih kazni od kojih je skoro 800 izvršeno.
U socijalističkoj Jugoslaviji broj likvidacija neuporedivo je veći, ali ovo nije tekst o brojevima niti ima ambiciju da tumači njihove razloge i osvjetljava kontekst u kom su se pogubljenja dešavala. Ovdje je riječ o post festum uspostavljanju institucionalnog i civilizacijski prihvatljivog odnosa prema činjenici ubijanja bez suda i presude, kao divljačkoj odmazdi i kao tehnici učvršćivanja vlasti.
Za razliku od Holandije i Francuske, u Jugoslaviji je takav čin izostao. Prve dvije zemlje suočile su se sa dramatičnim i traumatičnim periodom nelegalne odmazde ali su, kao parlamentarne demokratije, preuzele odgovornost za ta dešavanja i za njihovo institucionalno prevazilaženje kroz legalizaciju represije, te kroz uvođenje institucije amnestije, rehabilitacije i reintegracije, a vansudske likvidacije zvanično su i formalno osuđene i pravosudno procesuirane, stvarajući tako preduslove za novi pravni i moralni početak društva.
Autokratski i u određenim aspektima totalitarni jugoslovenski režim, vjerujući u svoje povijesno poslanje i u svoje pravo na odmazdu, odlučio se na ignorisanje te krvave epizode, ne shvatajući da na taj način – puca u budućnost. Kaznom bez suda ne postiže se pravda, a ignorisanje stradalništva, pa makar ono bilo i protivničko, potkopava se i nepovratno ruši vlastita moralna pozicija.
Među ogromnim brojem likvidiranih nesumnjivo je bilo i onih koji su i te kako zaslužili kaznu, ali da bi ispunila svoju pravnu i civilizacijsku ulogu, toj kazni mora prethoditi pravično suđenje. U protivnom ta kazna nije postizanje pravde već – zločin. Da stvar bude još mračnija, ogroman broj ljudi likvidiran je ne zbog neke stvarne krivice, već zbog same svoje pripadnosti određenoj vojnoj ili političkoj strukturi ili čak samo zbog uskraćivanja podrške novom režimu. Među njima je bilo i onih koji su likvidirani zbog svog imovinskog stanja ili, kao u slučaju vojvođanskih Nijemaca i istarskih Italijana, zbog svoje etničke pripadnosti.
Sve je to komunistički režim, zarad učvršćivanja i očuvanja svoje vlasti, gurnuo pod ćilim i tako stvorio žarište nečistoće iz koje će godinama kasnije ispuzati mnoge bolesti. Decenije koje su u Jugoslaviji utrošene na zanemarivanje etičkog imperativa da se pitanju žrtava u poraću pristupi principijelno, metodološki valjano i ideološki neuslovljeno i da se to pitanje osvijetli kroz institucije kako bi prema njemu bilo moguće uspostaviti civilizovan i pravičan odnos odvele su čitavu stvar u dvije krajnosti.
S jedne strane potpuno negiranje zločina ili njihovo kontekstualno relativizovanje i ublažavanje, odnosno njihovo proglašavanje za nužnost koja, jer je nužnost, mora biti oproštena, a s druge strane preuveličavanje do paroksizma i selektivni, ekskluzivistički pogled na stradavanja koji vidi samo žrtve svoje grupe i koji svoju grupu proglašava za najstradalniju ili čak za jedinu stradalu u komunističkoj represiji.
Oba ta pristupa etički su kljakava i obogaljena i predstavljaju karikaturalne, ali i maligne primjere ideološke manipulacije koja pod egidom saosjećanja za žrtve nastoji doći do još malo političke moći i do jačanja vlastite pozicije. Dokaz za to leži u odsustvu namjere da se žrtve individualizuju i da se, u mjeri u kojoj je to moguće, zločini i likvidacije bez presude istoriografski osvijetle, uz emotivnu distancu prema događajima.
Kao što takvu namjeru nisu iskazivale jugoslovenske vlasti, tako je ni danas ne iskazuju ni oni koji se smatraju baštinicima njihovog ideološkog i povijesnog legata ali ni oni koji nastupaju kao rigidni protivnici komunizma i svega što je on u Jugoslaviji predstavljao. Avaj, razlike među njima, izuzev u ambalaži, skoro da i nema. I u duhu i po metodi, i jedni i drugi su ideološki manipulatori i posjednici vulgarnog kolektivističkog mišljenja, koji prošlost, pogotovo onu traumatičnu, podvrgavaju sramotnim simplifikacijama kako bi na nju lakše nabacili samare svojih današnjih ideoloških i političkih pretenzija i ambicija.
Ni oni koji iskazuju i od drugih traže razumijevanje za zločine počinjene pod komunističkim vlastima, ni oni koji na te zločine svode čitavu poslijeratnu jugoslovensku stvarnost ne shvaćaju da svako bavljenje žrtvama, ukoliko pretenduje da zadrži etičnost, počiva na preciznom, u mjeri u kojoj je to moguće učiniti, prebrojavanju i na individualizaciji žrtava. Time se ne ne potiskuje činjenica da je većina tih žrtava stradala zbog one kolektivne dimenzije svog identiteta, dakle zbog pripadnosti određenom etnikumu, ideologiji, religiji, društvenom staležu… ali se sprečava kontaminacija skupa žrtava onima koji ne zavređuju da se u njemu nađu.
S obzirom da se u zemljama nasljednicama Jugoslavije još uvijek nije razvila ovdje tako bolno nedostajuća emancipovana društvena i politička svijest i da umjesto nje ovdje još uvijek divlja i bješnja plemenska i pseudoistorijska svijest, razumljivo je zašto nijedna od tih zemalja nije krenula putem Francuske i Holandije u pogledu uspostavljanja institucionalnog odnosa prema žrtvama jugoslovenskog komunističkog režima, kako ratnim tako i onima u poraću, s izuzetkom Slovenije koja je načinila prve, još uvijek trapave i nesigurne korake na tom putu.
Zbog toga bi bilo blagorodno i ljekovito kada bi se u tim zemljama i u njihovim zakonodavnim tijelima i drugim institucijama pojavila nova plejada, obdarena sposobnošću modernog, emancipovanog, državotvornog i dugoročnog mišljenja i kada bi ta plejada pokrenula proces odmjerenog i preciznog, na naučnim principima obavljenog osvjetljavanja prošlosti a potom i donošenja akata i zakona koji i zločinima, u ime ma koje ideologije da su počinjeni, i zločincima oduzima pravo na kontekstualizaciju i na ideološku apologetiku, te koji izjednačavaju žrtve u njihovom pravu na barem posthumnu pravdu i dostojanstvo.
Ukoliko se takvi procesi ne pokrenu koliko sutra, društvo će i dalje gubiti dragocjeno vrijeme u ulozi žrtve ideoloških lešinara i strvinara, u rasponu od onih koji zločine negiraju, pa do onih koji i zločince nastoje da uguraju među žrtve. Krajnje je vrijeme da društvo takvima glasno i jasno poruči – utunite više, jebem li vam dan kad ste zagugutali! Ali da bi im društvo to moglo poručiti, potrebno je da zakonodavna tijela tih društava stvore temelj za takvu hrabrost, kako ona ne bi bila glas vapijućeg u pustinji. Tek tada će postati moguće da ovdašnja društva krenu ka politici koja nije ucijenjena mitomanski prekrojenom prošlošću i koja ne zloupotrebljava smrt.
Stati pred žrtve iz prošlosti, u ime ma čega da su one stradale, zahtijeva ljudsku skrušenost i spremnost na samopreispitivanje, nipošto kurčevitost i zapjenjenost onih koji nad grobnicama egzaltirano i karikaturalno pravednički brane ovu ili onu ideologiju ili politiku. Plašenje javnosti nekakvim izjednačavanjem ideologija ili podgrijavanjem nade javnosti da će doći do retroaktivnog kopernikanskog obrata i da će poražene ideologije post festum postati pobjedničke, a pobjedničke da će ponijeti sramotni žig poraza, budalasto je i besmisleno. Stvar je u tome da se – izjednače žrtve sa žrtvama a zločinci sa zločincima. Bez toga će i sadašnjost, a ne samo budućnost, ostati nedostižan san.
