Piše: Lidija Glišić
Broš od dobrotske čipke proglašen je najboljim muzejskim suvenirom Zapadnog Balkana. U obrazloženju žirija Balkanske muzejske mreže stoji da je “žiri bio impresioniran njegovom sposobnošću da transformiše zaštićeno nasljeđe u moderan, svakodnevni predmet bez gubitka kulturne dubine, te da je savršena ravnoteža tradicije, ljepote i praktičnosti.” Ovo nematerijalno kulturno nasljeđe koje se sada može nositi na reveru, nastalo je zahvaljujući vještini lokalnih žena koji ga vijekovima prenose iglom i koncem. Suptilna mreža petljica i mustri, tradicijom i lokalnom simbolikom, spaja generacije žena ovoga kraja. Upravo njihova svijest o jedinstvenosti i zajedničkom nasljeđu doprinijela je da ovaj delikatan zanat opstane.
Suptilni čipkasti broš predstavlja mnogo više od običnog komada nakita, njime se umješne čipkarice povezuju sa ženama koje će ga nositi kao ukras, postajući tako veza između tradicije i modernosti. Pletilje čipki nijesu nepoznate u umjetnosti: najčešće ih vidimo kao tradicionalne žene, tihe i ranjive, uglavnom potčinjene muškarcu. U filmu “Pletilja čipki”, prema romanu Paskala Lenea, u režiji Kloda Gorete, mladu frizerku Pom igra Izabel Iper u jednoj od svojih prvih uloga. U kadrovima punim tišine, njen momak, student, ubrzo shvata da i pored početne fascinacije, nemaju mnogo zajedničkog i napušta je. Ćutljiva i povučena kakva je uvijek bila, Pom raskid prihvata tiho, ali se njen krhki unutrašnji svijet urušava i ona završava u mentalnoj ustanovi.
U sjećanju mi je ostao posljednji kadar u kojem je vidimo kako odsutno plete, dok glas pripovjedača kaže: „Prošao bi pored nje a da je ne primijetiš, jer ona je od onih duša koje ne pokazuju nikakve znake, ali ih je potrebno strpljivo ispitivati i znati promatrati. Slikar bi je mogao uzeti za temu svoje slike: bila bi pralja, vodonoša ili čipkarica.” Upravo takve žene slikao je čuveni Johanes Vermer, slikar intimnih atmosfera holandskih kuća 17. vijeka, koji je svojoj čuvenoj čipkarici u ruke stavio igle i konac, jer su upravo pletenje i vez bili odraz ženskih poslova toga vremena. Ta veština je od žena zahtijevala ono što i muškarac: smjernost, strpljenje i marljivost.
U tome se, ali tri vijeka kasnije, prepoznaje i Pom iz pomenutog filma, stalno se trudeći da obavi sve kućne poslove, ne uviđajući kako upravo to smanjuje interesovanje mladića koji od nje očekuje veće ambicije. Kao i na Vermerovim slikama, u posljednjem kadru njene ruke spretno prepliću igle i konac, ali pogled odluta za mislima. To je onaj unutrašnji svijet koji se ne može lako izraziti riječima, skriven u uglovima kuće, osvijetljen ili zatamnjen slikarevim potezima četkice. I u književnosti je čipka često korišćena kao metafora ženskog iskustva – nekada čednosti, nekada zavodljivosti, prefinjenosti i luksuza. Kao statusni simbol naročito se istakla u baroku kada su i muškarci i žene visokog staleža pratili raskošnu modu sa detaljima od čipke među kojima su se naročito izdvajale bogate čipkaste kragne. Budući da je ručno rađena čipka bila skupa, nosila je i svojevrsnu poruke društvene i političke moći.
Slično je vrednovana i dobrotska čipka, skupocjeni dio djevojačkog miraza, koja se prenosila generacijama i svjedočila o ženskom porodičnom umijeću i marljivosti. Žene pomoraca su iglom i koncem spajale dane odlaska i povratka svojih mornara.
Kažu da je prva mustra čipke u Dobrotu stigla sa ostrva Burano kraj Venecije još u 12. vijeku, gdje se danas nalazi Muzej čipke. Ovo malo italijansko ribarsko mjesto u kome su žene vještim rukama plele ribarske mreže, pretvaralo se u centar najprefinjenije čipke kada bi muškarci otišli u ribolov. Žene bi tada uzimale tanke igle i fine konce i započinjale “punto in aria” – bod u vazduhu. Na ovaj način izrađena čipka nije ni heklanje ni vez, već umjetnost za sebe.
Izvor: RTCG
