Piše: Mišo Vujović
Dostojan trona cetinjskih mitropolita, uspravan kao sveća, koračao je arhiepiskop cetinjski Joanikije kroz masu nezadovoljnika u Novom Sadu.
Nije bilo kordona. Nije bilo bokova obezbeđenja. Nije bilo skrivenih ulaza.
Joanikije je ušao i izašao na glavni ulaz Novosadskog narodnog pozorišta, mirno, bez žurbe, onako kako ulazi čovek koji nema šta da krije. Deo mase ga je nagradio aplauzom.
„To je pravi pastir,“ čulo se iz gomile.
Bilo je i zvižduka. Kada su jednog od zviždača upitali kome zviždi, kratko je odgovorio: „Popovima.“
Zviždanje mantiji nije nova pojava. To je jedna od preživelih inovacija komunizma – refleks koji se nije povukao sa zidovima partijskih domova. Sa tim refleksom je Joanikije živeo još kao mlad monah na Cetinju.
Sredinom devedesetih, tadašnji jeromonah i rektor Bogoslovije, braneći svoje đake, imao je više bliskih susreta sa cetinjskim huliganima. Ni tada nije tražio pratnju. Ni tada nije birao sporedne prolaze.
Jednom su ga opkolili, uzvikujući:
„Neće nas više jahati Srbi!“
Stajao je mirno, pogledom pravo u kolovođu.
„Vas je đavo uzjahao,“ odgovorio je tiho.
Potom je izgovorio nešto što nije bilo pretnja, već podsetnik na istoriju koja često ume da bude složenija od parole:
„Jeli Bogdanoviću, vi ste se nekada prezivali Jabučani, dok se ne poturčiste; pa kad ste se vratili u svoju veru, postali ste Bogdanovići — da bi bili Bogu bliži.“
Reči su bile oštre, ali ne uvredljive. Lične, ali ne ponižavajuće. I što je najvažnije — izgovorene bez straha.
Masa se razišla.
Čovek koji stoji uspravno ne razoružava snagom, već smirenošću. U vremenima kada se autoritet često traži u obezbeđenju i ogradama, ponekad je najjača poruka koračati sam.
Neko će to tumačiti kao hrabrost.
Neko kao inat.
Neko kao doslednost.
Ali činjenica ostaje: pastir ne ide pozadi stada. On ide ispred.
I zato je tog dana u Novom Sadu bilo je i aplauza ne samo zvižduka.
Izvor: IN4S
