Piše: Filip Dragović
Sinoćnja rašomonijada pred Srpskim narodnim pozorištem u Novom Sadu zahtijeva elementarno pojašnjenje iz ugla onih koji učestvuju u studentskim protestima, koji razumiju tokove uličnih okupljanja u Novom Sadu, a koji su mi se javili tokom noći, u više navrata, da ukažu na nekoliko prostih stvari. Evo da ih prenesem:
Imamo na stotine hiljada ljudi koji protestuju protiv Vučića i koji su međusobno vrlo heterogeni, toliko da je jedan dio njih je potpuno anti-crkven, ne voli čak ni modernizovane i slobodoumne tonove u njoj, a najradije bi da crkve nema uopšte. Za njih su svi popovi isti. Dosadašnja analiza sa lica mjesta kazuje da su takvi u Srbiji ipak značajna manjina (pogotovo među studentima), jer je pravoslavlje, ili kao kulturna ideja ili kao vjerski stav, uprkos svim anti-crkvenim silama ostalo neko, makar načelno, identitetsko tkivo.
Drugi dio (rekao bih najveći) pravi razliku između vladika koji su podržali studente (ili bar stali, onomad, u njihovu odbranu) i ostatka koji su oko Sinoda, i koji svake godine sa Vučićem razmjenjuje ordenje. Opet, među takvima, koji su crkvi načelno naklonjeni, mnogi ne znaju imenom ni likom sva crkvena lica (eventualno znaju možda za vladiku Grigorija i njegove romane, a za Justina su čuli tek kad su krenuli progoni). Po sinoćnjim reakcijama na ulici ispred pozorišta, ali i naknadno na društvenim mrežama, očigledno je da dobar dio, baš takvih protestanata, nije prepoznao Joanikija, nego su mislili da je u pitanju novosadski vladika, dobitnik Vučićevog ordena, od prekjuče.
Novosadski studenti se izvinili mitropolitu Joanikiju zbog negodovanja okupljenih ispred SNP
Opet, jedan dio crkvi naklonjenih „blokadera“ i studenata zna za Joanikijev pro-studentski stav ali se razočarao/razljutio kad ga je vidio na skupu koji se od početka mjeseca u narodu predstavlja kao šepurenje vlasti protiv naroda i Vučićevo „osvajanje“ Novog Sada koji mu je do sad prkosio. Pa je mitropolitovo pojavljivanje momentalno tumačio kao „promjenu strane“, ne znajući i ne ulazeći u to da je Joanikije u N. Sad došao isključivo i samo zbog jubileja Matice, kao nasljednik Petra Drugog Petrovića Njegoša, jednog od prvih zvaničnih članova iste te Matice, i da isti taj Joanikije o širem političkom i propagandnom kontekstu proslave Matice nije imao blagu predstavu.
I tako ostajemo sa malim dijelom ljudi koji prati i razumije unutarcrkvena dešavanja i bliže poznaje Joanikija, pa zna da njegovo pojavljivanje na pomenutom skupu nije nikakva podrška režimu, kao što ni njegova odbrana studenata od „ustašoidnih“ kvalifikacija nije napad na režim u Srbiji.
Ako uzmemo sve to u obzir, kao i činjenicu da je masa ispred pozorišta zaista bila nasumično okupljena, a ne primarno studentska, i da uprkos zvižducima vidimo narod koji aplaudira i uzima blagoslov, mislim da sveopšta reakcija može da se razumije sa više iznijansiranosti, ali svakako ne kao „napad studenata na Joanikija“.
