Piše: Jovan Zafirović
U proteklih godinu dana, grupa studenata Univerziteta u Prištini sa privremenim sedištem u Kosovskoj Mitrovici je, nezadovoljna situacijom u zemlji, svojim položajem, putovala Srbijom prenoseći svoja iskustva i očajno stanje na terenu, dočekivala kolege sa gotovo svih Univerziteta u centralnoj Srbiji, vukla za rukav svakoga sa ciljem da ukaže na otvorene makaze koje su krenule da preseku končić o kojem visi, ne samo njihova budućnost, već i budućnosti svih Srba na Kosovu i Metohiji. O toj grupi Don Kihota neću govoriti na ovom mestu.
Ako je na Univerzitetu, sudeći po brojkama koje se mogu naći u medijima, 7 000 hiljada studenata, matematičkom operacijom ću oduzeti ovih deset pomenutih boraca protiv vetrenjača i počeću priču o 6 990 ostalih. Ostalih, koji, dok im se krojila sudbina, i studentska i životna, nisu izbijali iz mitrovačkih kafića, studentskog kluba gde su gledali amaterske predstave uglavnom trećerazrednih, ali uvek podobnih glumaca, evroligaške i druge utakmice, igrali stoni fudbal, bilijar ili pikado, pazarili jeftine stvari po Bošnjačkoj mahali, pušili travu na „Ploči“…
Sada se, takođe, ništa ne razlikuje. U gotovo izvesnoj situaciji što se tiče sudbine Univerziteta u Prištini, gde se mnogi, ne preterano, ali ipak oglašavaju, 6 990 mitrovačkih studenata, koji bi trebalo da ne zatvaraju usta, i dalje u njima drže plastične kašičice kojima su prethodno promešali svoj „duži s mlekom“ i razmišljaju gde da izađu večeras, kako će se prijaviti da odu jeftinije na Zlatibor preko studentskog parlamenta, čekajući filozofijadu, medicinijadu itd…
Jovan Zafirović: Na dan Svetog Save veselimo se dok se obrazovni sistem gasi
Možda je malo i naivno očekivati da studenti Univerziteta u Prištini sa privremenim sedištem u Kosovskoj Mitrovici dignu glas na goreću temu, ali i ostale neprilike srpskog naroda, ne samo što do sada nisu (ili jesu, ali instruisani od strane uprave fakulteta), već što se hiljade studenata nikada „nije smelo“, u uvek se „plašilo“, oglasiti na trivijalnosti poput loše hrane u menzi, slabo grejanje u studentskom domu, ipak, u presudnim trenucima, odgovornost mora da postoji.
Danas nema prostora za opravdanja tipa: Ćutim, jer me, ako ne ćutim, neće zaposliti nakon studija. Sada im, u zapošljavanju, plitkoumnim karikaturama, kada se svaka institucija zatvara, samim tim i radna mesta, život, ni neodgovorno ćutanje, neće pomoći. Učionice, prostori mišljenja, dijaloga i kritike biće prazne, jer su se, između ostalog, doživljavale kao usputne stanice na čijim se šalterima preuzimaju diplome koje su služile kao karte u jednom smeru.
Da li će Univerzitet biti izmešten? Da li će ga integrisati? Da li će ga zatvoriti? Ne, pravo za pravo, to nisu pitanja koja suštinski muče ogroman broj studenata Univerziteta u Prištini sa privremenim sedištem u Kosovskoj Mitrovici. Njih zanima samo diploma, samo ta karta u jednom smeru. Stoga, studenti medicine će diplomom stečenom ćutanjem lečiti samo svoje komplekse, pravnici štititi samo svoje interese, a ne pravni poredak, istoričari pričati da je sve od njih počelo, muzičari, svima nama, svirati posmrtni marš.
I ne, naravno da ne bi 6 990 studenata oslobodilo i izbavilo srpski narod, sprečilo iživljavanje nad njim, zaustavilo dogovoreni propast Univerziteta, svega prethodno devastiranog, ali bi, svojim neokretanjem glave sa panja na koji će im biti postavljene, pričanjem o budućoj amputaciji sopstvenog jezika, bili dostojni titule akademski građanin, dostojni potomci, kako hoćete.
Ovako….
