Broz je bio jedan od najperfidnijih zlotvora u komunističkom svijetu bratstva i jedinstva. On je „pravovremeno“ ubijao misao o Bogu i demokratiji; „pionirskom zakletvom“, slanjem očeva na „službeni put“, omladine na radne akcije, ali najzvjerskije od svega ‒ vaspitavanjem skojevskih monstrumčića.
Postoji fama da je Titova Jugoslavija bila manje svirepa u odnosu na druge komunističke zemlje; da je, reklo bi se, Broz bio mala maca u odnosu na Staljina. Zaista, sibirski pakao bio je neuporedivo veći od golootočkog, ali samo u kvadratnim metrima i broju žrtava.
Broz je bio jedan od najperfidnijih zlotvora u komunističkom svijetu bratstva i jedinstva. On je „pravovremeno“ ubijao misao o Bogu i demokratiji; „pionirskom zakletvom“, slanjem očeva na „službeni put“, omladine na radne akcije, ali najzvjerskije od svega ‒ vaspitavanjem skojevskih monstrumčića.
Kako je to izgledalo može pokazati i jedno svjedočenje Borislava Pekića, jedna epizoda skojevskog terora nad školskim drugovima, pogotovo onima što su, poput, samog Pekića, pomišljali da bi, možda, demokratija bila bolja od komunizma:
„Video sam svoje drugove kako krvare prolazeći kroz tunel neljudske mržnje koji će se dve tri godine kasnije nazvati ՚topli zec՚ i u svoj topli zagrljaj primiti mnoge učesnike ovog iz 1946.
Video sam svoje drugove kako ćute.
Video sam sebe kako ćutim.
Video sam decu kako viču ՚Smrt՚! a nemaju ni 12 godina.
Video sam decu kako pokušavaju drugom ljudskom biću, starijem od njih jedva za koju godinu, naneti uvredu, bol i kako u tome uspevaju.
Video sam na podijumu konstruktore, ovog živog zida, kako uživaju u svojoj maloj revoluciji, u svojoj igri sa životima svojih školskih drugova.
Video sam i te naše školske drugove.
Jednog maturanta kako pada pod nogama rulje, diže se, i ponovo pada, i njegovo krvavo lice, na krvavim vratima kad se poslednji put prema Sali okrenuo da svoje drugove poslednji put pogleda u lice i primi poslednji udarac…“ („Godine koje su pojeli skakavci” I, Beograd: 1990, str. 329‒331).
Ovakav „vaspitni“ tretman samo je bio uvod u konačnu ofanzivu protiv gimnazijalaca nakon Drugog svjetskog rata, što će nastupiti sa pokretanjem procesa protiv Saveza demokratske omladine (SDOJ) 1948‒1949. godine. Dabome, okrivljenima se nije na teret ni stavljala demokratija već ono što je „Družba“ smatrala umjesnom optužnicom.
Primjera rad, Pekić se prema presudi teretio da se „…od oslobođenja naše zemlje bavio neprijateljskom delatnošću. Tokom 1945. primio je jedan letak od nekog četnika i nosio ga raznim licima na čitanje, a 1946. napisao je i izlepio po Bavaništu i Pančevu više neprijateljskih letaka“. Da, da… primio „od nekog četnika“ i „nosio ga raznim licima“…
Koliko je Titov zatvorski sistem za prevaspitavanje bio monstruozan i morbidan potvrđuje i to što čak ni smrt robijaša (samoubistva su bila najčešći slučaj) nije mogla označi kraj izdržavanja predviđene kazne, jer tek po isteku kazne porodica je mogla da preuzme svog pokojnika. Evo šta o tome piše Pekić:
„Leševi su otpremani noću, posle zaključavanja, na polumračnom, praznom i hladnom prostoru ispod glavnog stepeništa bolnice. Sanduci od jedva otesane čamovine rađeni su u zatvorskoj stolarskoj radionici. Nijednom nije dodavan krst. Tako su vernici postajali ateisti, ali je njima sada to bilo svejedeno. Bili su na slobodi. A ipak kazna se prostirala i preko groba. I ne samo zato što su njihovi posmrtni ostaci ostajali u zatvoru i zbog naših nesećanja, zbog tabua. Ona nije obuhvatala samo, razumljivu, uostalom, ravnodušnost Uprave, već i robijašku. I jedni i drugi jedva su čekali da se svojih mrtvih otarase. Srećni bi bili kad bi najzad došli da ih iz zatvora iznesu. Time su iznošeni i iz sećanja, savesti. O mrtvima se nije govorilo. Na mrtve se nije mislilo. S mrtvima se nije živelo. Mrtvi na robiji bili su zaista mrtvi“.
Milovan Urvan
